'Četnici su mami pucali u leđa. Tijelo je za tri dana nestalo...'
ŽELE MIR Marija Brnad (69) iz mjesta Staza kraj Sunje već se 28 godina nada da će pronaći posmrtne ostatke majke Barbare. Nakon što su ju ubili četnici, njezino tijelo je nestalo
Zadnji put majku Barbaru Ćorić vidjela sam u srpnju 1991. godine u Baćinu. U našoj rodnoj kući okupile smo se nas četiri sestre, ispekli smo i prase. Mama nas je non-stop nutkala gaziranim sokovima koji su tad bili jako rijetki.
POGLEDAJTE VIDEO
Mama je bila presretna što smo napokon svi zajedno na okupu, otpočinje priču Marija Brnad (69). Dok sjedimo u njezinoj kući u selu Staza kraj Sunje, s čežnjom se prisjeća majke koju je tog srpanjskog dana vidjela posljednji put. Nekoliko mjeseci kasnije četnici su Barbaru ubili u Baćinu i ostavili da leži nasred puta.
U leđa su joj ispalili tri hica.
Moj tata Matija brinuo je o sebi i majci. Kad su počela sporadična, a potom sve žešća puškaranja, tata je saznao da je prvi na četničkoj listi za odstrel. Svaku noć odlazio je bratiću u Novsku i jutrom se vraćao. Zvao je i majku da ide s njim, no nije željela. Čekala ga je da se vrati doma. Tog dana nije se mogao vratiti u Baćin jer su svi putevi bili blokirani. Mama ga je krenula tražiti. Sišla je prema Donjem Baćinu i došla do dijela puta gdje su stajali četnici.
Odbacivala da je mrtva
Pitali su je: ‘Baba, šta ti hoćeš?’. Ona ih je upitala je li njezin Matija tu, a oni joj odgovorili neka ide kući i tamo ga čeka jer će doći. Okrenula se i pošla kući te su joj tad tri puta pucali u leđa. Preminula je odmah. Njezino beživotno tijelo je tri dana ležalo na cesti, a onda je nestalo. Ne znam jesu li je negdje zakopali ili bacili u Unu - tiho nam Marija prepričava majčinu nesretnu sudbinu. Sve što je čula ispričao joj je otac. A ona... Dugo nije željela vjerovati u tu istinu, dugo je plakala i oplakivala majku. I dugo vjerovala da je to sve samo ružan san.
Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL
- Nisam vjerovala, čak sam joj u progonstvu kupila i garderobu, nadajući se da ćemo se vidjeti i da ću joj to pokloniti. Te nesretne 1991. zarobili su mi i sina te sam bila potpuno jadna. Nisam imala volje ni za čim. Čak ni napustiti Stazu kad je situacija već bila prilično loša.
Strah se osjetio u zraku, uokolo su bila pravoslavna sela. Neki ljudi kružili bi noću Stazom i čula bih ih kako viču: ‘Ustaše, majku vam j...., klat ćemo vas’. Suprug mi je u to vrijeme bio u Njemačkoj, a ja se zaputila kumovima u Popovaču.
U auto sam jedne večeri natrpala pregršt stvari iz škrinje, ponijela šunke i meso da se ne pokvari. Sin je bio u HV-u, kći u Splitu, a ja sam svaku noć gledala vijesti i čekala kad će se situacija smiriti da se vratimo kući - prisjeća se Marija.
Bila je samozatajna i blaga
No umjesto smirivanja situacija je postajala sve gora. Marija je otišla kod supruga u Njemačku. Dogovorili su se da će kupiti radio, vratiti se kući i slušati što se događa. Međutim, vratili su se 26. kolovoza 1991., baš na dan kad je selo Staza, pa i njihova kuća izgorjela. Povratka više nije bilo. Smjestili su se kod Marijina bratića u Sisku i svaki dan strepili za život. I kad su se napokon vratili u svoju kuću, Barbarin nestanak supružnicima Brnad nije dao mira. Nisu odustali. Tražili su je i raspitivali se posvuda.
Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL
- Majku pamtim kao dobru ženu. Tihu, nedominantnu, uvijek suglasnu s onim što bi tata rekao. Bila je blaga prema nama djeci. Još pamtim miris njezine pite s kvascem, kakaom, žutim i smeđim tijestom te njezine riječi kako uvijek moram slušati muža, što se kosilo s mojim karakterom i stavovima.
Mislim da je moj tata sve do smrti osjećao krivicu zbog njezine pogibije i nestanka. Uz to, mislio je da smo mi, kćeri, ljute na njega. Ali nismo bile. Razumjele smo situaciju. O maminu nestanku nije nam puno pričao te je stalno mislio da će on to riješiti preko svojih poznanika i saznati nešto više. Nije nas htio puno uplitati da se mi na nekoga ne naljutimo i ne počnemo poduzimati nešto na svoju ruku, bez njega - govori Marija.
Krvnike prijavila, oni umrli
A poduzimale su. Da nađu mamu, Marija, njezin suprug Ivan (72) i sestre koristile su sve što im je bilo dostupno da saznaju istinu.
- Prijavljivali smo gdje god smo nešto čuli. Pa smo tako i prijavile imena ljudi za koje smo čuli da su ubili moju majku. Taj čovjek dao mi je papirić s tri napisana imena, meni nepoznatih ljudi, koji sam predala policajcima u Hrvatskoj Kostajnici. Uveli su to u protokol, no ti ljudi koje sam prijavila u međuvremenu su umrli te se i dalje ništa ne zna. Pokopana sigurno nije, pretpostavljam da je bačena u Unu. Njezin pronalazak značio bi mi jako puno. I mojim sestrama. Da se to završi, da njezine kosti odnesemo u grobnicu na čijem spomeniku i dalje piše da je nestala u ratu. I tako se iz godine u godinu nadam - mirno zbori Marija. Na mjestu gdje joj je majka pokošena četničkim hicima Marija je sa suprugom Ivanom donijela križ s njezinim imenom i cvijeće. To je smetalo ženi iz obližnje kuće.
Križ na mjesto pogibije
- Nije željela križ u blizini svoje kuće. Maknuli smo križ i cvijeće te šaku zemlje s tog mjesta na kojemu smo pretpostavljali da je ubijena položili u grobnicu. Prvih godina nestanka majku sam sanjala nekoliko puta. U snu sam osjećala obavezu da nešto za nju napravim, no stalno sam to odgađala. I u snu sam bila jako nesretna što joj to nisam napravila - priznaje nam Marija.
Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL
I njezin suprug Ivan, baćinski zet, tužan je zbog nestanka punice. I danas pamti kako mu je oprala i ulaštila blatne cipele koje je uprljao kad je iz Staze putovao do Baćina kako bi isprosio svoju Mariju.
- Moja punica je bila privržena svojoj djeci. I koga je njezina kći voljela, s radošću je prihvaćala i ona. Pa tako i mene. A i ja nju, jer je bila blage naravi i dobrostiva. Teško mi je pao njezin nestanak. Bili smo izgubljeni, zbunjeni. I danas, nakon toliko godina, nevjerojatno mi je da je nema - zaključio je Ivan.
