DOBILI SMO ŠTO SMO ZASLUŽILI - SAD ĆE NAM FAJTER ZOKI STVORITI "NORMALNU" DRŽAVU

Zoran Milanović je cijelu svoju političku karijeru izgradio na ideološkim sukobima. Oni su mu bili program, politički sadržaj i pokretač, a pogonsko gorivo animozitet (pa moglo bi se reći čak i mržnja i netrpeljivost) prema svemu što je konzervativno ili "desno" (čitaj: za Hrvatsku afirmativno i usmjereno na očuvanje nacionalnih interesa). To je strategija djece komunizma još od vremena Ivice Račana - kad su se 1990. godine od partijskih komunističkih dogmata koji su kršili temeljna prava i slobode ljudi preko noći pretvorili u "zaštitnike" svega "progresivnog" i "naprednog".

Zoran Milanović je bio (po ocjeni brojnih analitičara) najgori premijer u povijesti slobodne i samostalne Hrvatske, kao predsjednik SDP-a redovito je gubio izbore i na kraju se morao povući s čelnog mjesta stranke koju je vodio. Kažu kako mu je i međuvremenu propao biznis u koji se upustio, pa se čovjek kandidirao za predsjednika države.

I sad nam se vratio "u velikom stilu" kao pobjednik na izborima. Na izbore je izašlo tek nešto više od polovice birača. Milanović je dobio polovicu glasova od te polovice koja je izašla na izbore, odnosno, tek nešto više od četvrtine ukupnih glasova birača u Republici Hrvatskoj (1.034.389 glasova u odnosu na 3.681.175 birača po popisu) i to je bilo dovoljno za pobjedu.

 

Kad bi se poslužili logikom Milanovićevih stranačkih kolega i sljedbenika, mogli bismo reći kako je gotovo tri četvrtine Hrvatske protiv politike Zorana Milanovića, jer ga nisu birali za predsjednika. Upravo su oni taj argument koristili nakon što je aktualna predsjednica KGK u prvom krugu dobila 26,65% glasova. I slavili su gromko svoju "blistavu pobjedu" u prvom krugu iako im je favorit bio tek 3 postotka ispred KGK.

 

 Dakako, sad više taj argument ne vrijedi. Slavi se pobjeda, sve je bajno i krasno, baš kao da je Zoki uvjerljivo potukao sve oko sebe - a nije, ni izbliza. Ponovimo: dobio je tek nešto više od četvrtine glasova ukupnog biračkog tijela.

 

I da se odmah razumijemo: pobjeda je legalna i legitimna. I ne treba je dovoditi u pitanje (iako nam je tek nešto više od 25% građana izabralo predsjednika države).

 

Dakle, Zokija su "izabrali" ustvari oni koji nisu izašli na izbore.

 

Kod nas se već odavno nitko ne zabrinjava zbog apstinencije 50-70% biračkog tijela (kako na kojim izborima), niti se analiziraju uzroci te apatije, letargije, ravnodušnosti ili odbojnosti prema izvršavanju ove građanske dužnosti. Mi se hvalimo kad je izlaznost preko 30%, umjesto da se povedu ozbiljne rasprave o stanju duha nacije i uzrocima apstinencije na izborima.

 

Imam dojam da je predsjednici laknulo. Kao da je jedva dočekala da se izvuče iz ove baruštine. Balkanske krčme. Čaršije.

 

Prljavštine i primitivizam kojima smo svjedočili i tijekom ove kampanje ipak nisu njezin svijet. Za Kolindu Grabar-Kitarović se može reći svašta - mogu joj se spočitavati gafovi, nesmotrene izjave, nesnalaženje, zbunjenost, ali nitko ne može dokazati kako pripada polusvijetu. Zato je i održala onako dobar, umjeren, pametan, konzistentan državnički govor. I to napamet, bez papira. Uvjerljivo najbolje obraćanje javnosti koje sam čuo u posljednjih 20 godina.

 

Sad imamo što smo tražili. Čovjeka koji je na konfliktima, sukobima i podjelama u ovom društvu gradio svoju koncepciju, političku karijeru i imidž. Na optužbama vlastite zemlje za "fašizam", "ksenofobiju", "revitalizaciju ustaštva". Na uvredama upućenim najranjivijim skupinama. Na pljuvanju po vrijednostima i svetinjama do kojih naš hrvatski narod drži. Jednako kao i Bernardić i SDP. Njihova boljševička narav, njihovo totalitarno naslijeđe im ne dopušta drugačije. Oni su mentalni zatočenici svoje revolucionarne ideološke matrice. Ako je to budućnost Hrvatske, napravili smo "pravi" izbor. Bravo!

 

Promjena će, naravno, biti. Jedino je problem što svaka promjena može ići u dva smjera - ka boljem i ka gorem.

 

Je li moguće da nam novi predsjednik svojim znanjem i umješnošću stvori bolju (ili kako on kaže "normalnu") državu? Naravno. Ako ga je kojim slučajem danas, u 54-oj godini života, Bog prosvijetlio i nadahnuo nekim posebnim moćima i sposobnostima - u što čisto sumnjam.

 

Tko preživi Zokijev mandat i sljedeće parlamentarne izbore pričat će što je bilo.

 

Laku noć Hrvatska!

 

 

Zlatko Pinter