Dr. sc. Nazor: Legalno registriran amblem postrojbe koja je u Domovinskom ratu branila Hrvatsku ne može biti sporan
“Najmanje što možemo učiniti je izraziti zahvalnost svima koji su časno branili Hrvatsku, a poginulim braniteljima pokloniti se u tišini i s poštovanjem. I ne dijeliti ih! Na kraju, kad bi se amblem HOS-a zabranio, to ne bi promijenilo činjenicu da su hrvatski branitelji i pod tim znakom branili Hrvatsku, i to ne samo do 1992., ali bi zakonska odluka hrvatske vlasti, odnosno hrvatskih pravosudnih tijela o njegovoj zabrani otvorila prostor raznim manipulacijama pravnog karaktera i sugerirala da se Hrvatska srami dijela branitelja, koji svojim časnim sudjelovanjem u obrani države i domovine to nisu zaslužili.”, istaknuo je za Narod.hr dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata.
Podsjetimo, u petak je prilikom obilježavanja obljetnice akcije Maslenica u Zadru predsjednik RH Zoran Milanović odbio sudjelovati u tom događanju te napustio Zadar jer su u protokulu bila i dva hrvatska branitelja sa znakovljem HOS-a. Nakon toga je izdao zapovijed načelniku Glavnog stožera oružanih snaga Robertu Hranju i ostalim zapovjednicima da napuste obilježavanje.
“Ljudi u majicama nisu bili predviđeni u službenom protokolu koji se odnosio na dijelove braniteljskih udruga, je li to bilo tako – ne znam. Ja sam za komemoracije, ne za provokacije”, izjavio je nakon toga premijer Andrej Plenković.
Predsjedniku Milanoviću ovo nije prvi put da izaziva takav incident usmjeren prema hrvatskim braniteljima. Prošle je godine otišao s obilježavanja obljetnice akcije Bljesak iz Okučana jer su neki branitelji na svojim majicama imali i obilježja HOS-a, a nedugo prije toga izjavio je da ploču poginulim braniteljima iz redova HOS-a u Jasenovcu “treba baciti”.
O aktualnim događanjima razgovarali smo s uglednim povjesničarem dr. sc. Nazorom:
Narod.hr: Kako komentirate odlazak hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića s obilježavanja obljetnice akcije Maslenica?
Operacijom „Gusar“, odnosno „Maslenica“, kako se naziva u javnosti, hrvatske snage su od 22. do 27. siječnja 1993. oslobodile dio strateški važnog okupiranoga područja u zaleđu Zadra (Maslenički most, Zračna luka u Zemuniku) i Velebita. Odmah potom, 28. siječnja, u zasebnoj akciji oslobođena je Hidroelektrana „Peruća“ nedaleko od Sinja. No, u javnosti je manje poznato da su oslobođeni teritorij u operaciji „Maslenica“ hrvatski vojnici i policajci obranili uz iznimno velike žrtve u teškim i dugotrajnim borbama protiv “SVK” i srpskih dobrovoljačkih jedinica pridošlih iz BiH i Srbije, koje su krajem siječnja 1993. krenule u snažan protunapad. Upravo stoga što bi uspjeh spomenutoga protuudara srpskih snaga poništio rezultate operacije „Maslenica“, pa čak ugrozio i sam Zadar, ne smiju se zanemariti borbe koje su uslijedile krajem siječnja, tijekom veljače i ožujka, pa i dulje. O dramatičnosti stanja za hrvatske snage u zadarskom zaleđu nakon početka srpskog protuudara pod kodnim imenom „Čelik“ svjedoči žurno i rizično prebacivanje dijelova gardijskih brigada zračnim mostom iz unutrašnjosti Hrvatske na taj dio bojišta. Među snagama koje su krajem siječnja 1993. na poziv zapovjednika Zbornog područja Split žurno prebačene cestovnim putem s drugog (Južnog) bojišta na zadarsko, radi zaustavljanja protuudara srpskih snaga i stabiliziranja crte obrane, bila je i IX. bojna HOS-a, zapravo, po broju pripadnika to nije bila bojna, nego satnija. Tada je bila u sastavu 114. brigade HV-a na Južnom bojištu, no upravo pod tim imenom i amblemom kojeg, kako čitam jučer u medijima, od početka 1992. više nije bilo u Hrvatskoj vojsci. Budući da obožavam povjesničare kojima je „de iure“ važnije od „de facto“ i zapovjednike koji ne znaju u kakvim su odorama i kakve sve oznake nose njihovi vojnici na terenu, podsjetit ću da su pod tim imenom i s amblemom HOS-a pripadnici IX. bojne HOS-a preuzeli obranu Škabrnje 28. siječnja 1993., dakle par dana, a ne par mjeseci nakon njena oslobođenja, kako piše u nekim medijima! U iznimno zahtjevnim i pogibeljnim uvjetima, kakve mogu izdržati samo najspremniji, najhrabriji i najvjerniji, s obzirom na to da je neprijatelj uspio preuzeti Ražovljevu glavu, ostali su braniti Škabrnju bez zamjene čak 43 dana, s vjerom u Hrvatsku i sa znakovljem HOS-a i Hrvatske vojske ili hrvatskog grba na odori.
Istodobno, na drugom dijelu bojišta u zadarskom zaleđu, pripadnici 3. gardijske brigade, u nemogućim, posebice za Slavonce, uvjetima dalmatinskoga kamenjara, kakve mogu izdržati samo najspremniji, najhrabriji i najvjerniji, uz iznimno velike žrtve, obranili su Kašić. Odmah potom, također tek prebačeni zračnim desantom i praktično iz hodnje, u obranu Novigrada stigli su pripadnici 2. gardijske brigade i u nemogućim uvjetima, kakve mogu izdržati samo najspremniji, najhrabriji i najvjerniji, uz iznimno velike žrtve uspjeli su obraniti ga. Dakako, uz pomoć drugih postrojbi, prije svega 4. gardijske brigade, koja je iznimnu žrtvu podnijela u napadajnom dijelu operacije, zajedno s 9., odnosno tada 6. gardijskom brigadom, zajedno sa specijalnim postrojbama GSHV-a i Specijalnim jedinicama policije MUP-a RH, te Vojne policije, zajedno s lokalnim zadarskim postrojbama (112. brigada HV-a, 7. domobranska pukovnija HV-a), zajedno s ostalim pridošlim gardijskim brigadama (1., 5., 7.), pripadnicima splitske 141. brigade, golobradim ročnicima šibenske 113. brigade, pulskim Vangama, zrakoplovstvom, mornaricom, sanitetom i drugim postrojbama koje nisam posebno spomenuo …
Svaka postrojba sa svojim amblemom, sve zajedno za Hrvatsku, borile su se na tom bojištu. Dalmatinci, Slavonci, Zagorci, Međimurci, Ličani, otočani, Istrani, Banovci, Hercegovci, Bosanci, Srbi, Albanci, čak i Irci i Poljaci, katolici, muslimani, pravoslavci, ateisti, svi su s različitim amblemima bili zastupljeni u postrojbama koje su sudjelovale u operaciji „Maslenica“ i obrani tada oslobođenog teritorija. U ratu, na crti bojišta, u paklu granata, po hladnoći, blatu, kiši …, niti jedan amblem koji su nosili nije bio sporan. Niti jedan od tih amblema ne bi trebao biti sporan ni u miru, tim više jer su svi legalni, uključujući i amblem Udruge veterana HOS-a, isti onaj s kojim su branili Škabrnju neposredno nakon operacije Maslenica. Najmanje što možemo učiniti je izraziti zahvalnost svima koji su časno branili Hrvatsku, a poginulim braniteljima pokloniti se u tišini i s poštovanjem. I ne dijeliti ih! Zato postoje komemoracije i zato na komemoracijama poginulim hrvatskim braniteljima ne može biti sporan niti jedan zakonito odobren znak pod kojim se Hrvatska u Domovinskom ratu branila od velikosrpske agresije i pokušaja ostvarenja fašistoidne ideje da svi Srbi žive u jednoj, etnički čistoj, državi. To su razumjeli oni u čije vrijeme je znak Udruge veterana HOS-a odobren i registriran, očito su bili mudriji i pravedniji od onih koji ga žele zabraniti, to su razumjeli i razumiju svi koji ga nakon toga nisu zabranili…
Zbog navedenog žao mi je što je predsjednik RH napustio obilježavanje obljetnice operacije Maslenica.
Dr. sc. Nazor: Svi koji traže zabranu amblema HOS-a, nisu htjeli biti tamo gdje su bili HOS-ovci
Narod.hr: Možete li nam ukratko iznijeti kolike su bile zasluge pripadnika HOS-a u Domovinskom ratu i treba li zabraniti njihov amblem?
Ponovit ću ono što sam već više puta javno napisao i rekao. U odnosu na ukupan broj hrvatskih branitelja, pripadnika i pripadnica HOS-a u RH nije bilo mnogo, sveukupno vjerojatno ne bi popunili jednu brigadu. Dakle, njihova uloga nije presudna za pobjedu Hrvatske u Domovinskom ratu, tu bih prije istaknuo ulogu gardijskih brigada HV-a i HVO-a te specijalnih jedinica policije, niti je njihov pozdrav bio dominantan među hrvatskim braniteljima, no bili su hrabri sudionici teških borbi kada većina onih koji danas traže zabranu njihova amblema nije imala ni hrabrosti ni osjećaja ni motiva boriti se za Hrvatsku. Postrojbe HOS-a dale su svoj doprinos na bojištima u Slavoniji (Vukovar, Bogdanovci, Nijemci, Vinkovci), Lici (Gospić i okolica), Dalmaciji (Dubrovnik – Srđ, Južno bojište, Škabrnja, Dinara), i to treba poštivati. Kao što poštujem i one koji su se, primjerice, na splitskom području 1941., sa zvijezdom petokrakom kao simbolom, suprotstavili talijanskom fašizmu, ili na drugim područjima nacizmu, te Rasnim zakonima ustaškoga režima. Navedeno pokazuje kako prilikom ocjenjivanja ili vrednovanja događaja iz povijesti nije moguće zanemariti kontekst vremena o kojem govorimo te potvrđuje da simboli ili pozdravi mogu u različitim razdobljima povijesti imati različit vrijednosni značaj. To potvrđuju i brojni javni nastupi dijela pripadnika HOS-a i današnjeg vodstva njihove veteranske Udruge, u kojima traže da ih se ne povezuje s razdobljem 2. svjetskog rata. Zar to nije taj „neophodan bedem“, o kojem danas govori predstavnik srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, prema negativnom nasljeđu povijesti i gesta koja civilizacijski neprihvatljive politike odvaja od „neophodnosti komemoriranja stradalih branitelja kojima treba iskazati poštovanje“? Pozdrav „Za dom spremni“ ne koristim niti ga promoviram zbog poštovanja prema žrtvama ustaškog režima u 2. svjetskom ratu, no protivim se njegovoj zabrani u amblemu HOS-a, upravo zbog konteksta njegove uporabe u Domovinskom ratu i poštivanja svih koji su se pod tim pozdravom časno borili i ginuli za slobodnu i demokratsku Hrvatsku.
Činjenica je da pozdrav ZDS, koji se baš u takvom obliku pojavljuje prvi put u ustaškom pokretu, ali prije uspostave NDH, izvorno predstavlja izraz otpora velikosrpskoj ideologiji i hegemoniji, i u tom je kontekstu, kao izraz spremnosti na obranu doma i domovine korišten u Domovinskom ratu kad se Hrvatska branila od velikosrpske agresije. Samim time on ne može biti jednoznačan, odnosno isključivo sporan, iako je kompromitiran Rasnim zakonima, logorima i zločinima ustaškoga režima, kao što jednoznačan nije ni pozdrav „Smrt fašizmu – sloboda narodu“, ni simbol crvena zvijezda petokraka, pod kojima je ubijeno na desetke tisuća nevinih ljudi za vrijeme i neposredno nakon 2. svjetskog rata i pod kojim je početkom 1990-ih Hrvatska razarana, a njezino stanovništvo ubijano. Stoga je licemjerno i bezobrazno u Hrvatskoj tražiti zabranu jednog, a tolerirati uporabu drugog simbola ili pozdrava totalitarnih režima, te tvrditi da simbol pod kojim je ubijeno na desetke tisuća Hrvata i razorena Hrvatska nije sporan!
Jednako tako, prema demokratskim standardima zapadne Europe nije primjereno veličati režime koji su uz te pozdrave i simbole ubijali ljude zbog njihove različite rasne, vjerske, ideološke ili klasne pripadnosti, niti je primjereno veličati vođe totalitarnih sustava, čak i ako su u svom mandatu učinili i neke pozitivne stvari. Zapravo je žalosno da, nakon što je demokratska Europa posebnom Rezolucijom upozorila da zločine fašizma, nacizma i komunizma treba bezrezervno osuditi, o tome u Hrvatskoj još ne postoji konsenzus. Hrvatsko društvo ne može biti demokratsko i stabilno ako se gradi na ruševinama ideologija iz Drugog svjetskog rata koje su podijelile hrvatski narod i hrvatske građane. Da to nije ni politički mudro ni civilizacijski prihvatljivo znali su i javno osudili i blaženi kardinal Alojzije Stepinac i prvi predsjednik RH Franjo Tuđman.
Na kraju, kad bi se amblem HOS-a zabranio, to ne bi promijenilo činjenicu da su hrvatski branitelji i pod tim znakom branili Hrvatsku, i to ne samo do 1992., ali bi zakonska odluka hrvatske vlasti, odnosno hrvatskih pravosudnih tijela o njegovoj zabrani otvorila prostor raznim manipulacijama pravnog karaktera i sugerirala da se Hrvatska srami dijela branitelja, koji svojim časnim sudjelovanjem u obrani države i domovine to nisu zaslužili. Takva sramotna odluka izazvala bi snažne reakcije većeg dijela hrvatskih branitelja i destabilizirala hrvatsko društvo, a dugoročne negativne posljedice za državu čija se vlast odriče dijela ljudi koji su je časno branili te moguća tumačenja povijesti i karaktera Domovinskog rata na temelju jedne takve zakonske odluke, s obzirom na dosadašnje iskustvo s međunarodnim i domaćim sudovima, koji su uglavnom zanemarivali kontekst događaja, možemo pretpostaviti. To bi trebali znati svi koji traže zabranu amblema postrojbe HOS-a iz Domovinskog rata, a siguran sam da većina njih to zna i da baš zato traže njegovu zabranu. Kao što znaju da je dobar temelj za rješenje ovoga pitanja sadržaj “Dokumenta dijaloga” i izdvojenih mišljenja o tom dokumentu, koji su kao jedna cjelina ostavština rada Vijeća za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima, pa ga zato i napadaju, jer rješavanjem toga pitanja gube jednu od glavnih poluga za daljnju manipulaciju i destabilizaciju Hrvatske.
Svi koji traže zabranu amblema HOS-a, a 1991., 1992., 1993., 1994. ili 1995. nisu htjeli biti tamo gdje su bili HOS-ovci, neka pogledaju izložbu o pripadnicima HOS-a koju su priredili izranjavani ali preživjeli HOS-ovci, vukovarski branitelji Damir Radnić i Viktorin Jurić Paša i neka pročitaju imena mladića i potpise ispod fotografija: “Poginuo na Sajmištu”, “Poginuo u Bogdanovcima”, “Ubijen u proboju”, “Ubijen na Ovčari”, “Ubijen …”, “Teško ranjen …”. Neka pogledaju ostatke odore nedavno ekshumiranog hrvatskog branitelja, pripadnika HOS-a Žarka Manjkasa Crvenkape, poginulog u proboju na vukovarskom bojištu. Neka promisle o motivima borbe za Hrvatsku legendarnog Irca Thomasa Crowleya, junaka Domovinskog rata i obrane Škabrnje nakon operacije Maslenica, Francuza Jean-Michela Nicoliera, junaka Domovinskog rata i simbola obrane Vukovara te drugih stranaca koji su poginuli kao pripadnici HOS-a, a koji su za Hrvatsku učinili više nego većina nas koji raspravljamo o njihovom amblemu. Vjerujem da će nakon toga razumjeti zašto se hrvatski zakoni trebaju prilagoditi činjenici da su pripadnici HOS-a, zajedno s ostalim hrvatskim braniteljima, branili i oslobađali Hrvatsku. A kritičari amblema HOS-a s vremenom će ga prihvatiti u kontekstu Domovinskog rata, na isti način kao što su prihvatili današnju službenu valutu Republike Hrvatske, istoga naziva koji je imala i u NDH, svjesni činjenice da zbog amblema HOS-a i „kune“ Hrvatska nije nedemokratska država niti su oni koji ih koriste fašisti.
