Kako su Hamasov upad u Izrael i blitzkrieg u Nagorno Karabahu pokazali obrise jednog sasvim drugačijeg svjetskog poretka

Rat Rusije protiv Ukrajine, na primjer, lako se može protumačiti kao tradicionalni primjer natjecanja velikih sila. Prema riječima ruskog predsjednika Vladimira Putina, njegova invazija bila je čin otpora američkom primatu u Europi.

Rat u Ukrajini doista je produbio napetosti između Rusije, Sjedinjenih Američkih Država i Europe. Kao i s blokadom Berlina u prvim godinama Hladnog rata, rat u Ukrajini zračio je prema van, stvarajući valove novih migranata i izazivajući inflaciju.

Ali iza okvira natjecanja velikih sila ocrtavaju se nove konture. Dinamika moći velikih sila više nije binarna kao prije.

Labavo partnerstvo Kine i Rusije

Sjedinjene Američke Države i Europa povezane su formalnim savezima, a Kina i Rusija imaju labavo partnerstvo. Uglavnom rade sve što mogu kako ne bi stali jedno drugome na put.

Novi oblici vojnog, gospodarskog i tehnološkog natjecanja, kao što su američke subvencije za zelenu tehnologiju, sukobljavaju Europu i Sjedinjene Američke Države, a duboka ekonomska međuovisnost SAD-a i Kine čini ih neodlučnim protivnicima.

Borba za dominacijom između SAD-a i SSSR-a tijekom Hladnog rata izazvala je čitavu seriju posredničkih ratova, od kojih je svaki bio razoran na svoj način. Sada se raspiruju stari sukobi, a vrlo često velike sile na kraju bespomoćno gledaju.

Svaka sila ima različite ciljeve

U nadolazećim mjesecima, mnoge strane pogođene ratom između Izraela i Hamasa, gledat će u smjeru velikih sila kako bi ih vodile. Međutim, četiri velike sile vjerojatno neće biti najbolji partneri u krizi.

Rusija ovisi o vojnoj pomoći Irana. SAD će vjerojatno pružiti značajnu potporu Izraelu te će stoga imati poteškoća s dovođenjem Palestinaca za pregovarački stol.

Kina će govoriti o miru te će pokušati izbjeći bilo kakvu vrstu izravne intervencije, a Europa u cijeloj priči neće imati značajan utjecaj. Svaka od sadašnjih velikih sila natječe se za različite geopolitičke ciljeve.

Raspoređivanje ruskih prioriteta

Međutim, svaka od njih muku muči sa sličnim stvarima. Uzmimo za primjer Rusiju.

U rujnu je Azerbajdžan pokrenuo vojnu ofenzivu u Nagorno-Karabahu. Rusija je bila glavni vanjski diplomatski i vojni posrednik u tom području.

Moskva je uvelike utjecala na ishod oba postsovjetska rata u regiji, posredujući u prekidima vatre između Armenije i Azerbajdžana 1994. i 2020. godine. Nakon 2020. Rusija je poslala oko 2000 mirovnih trupa u Nagorno-Karabah.

Rat u Ukrajini iscrpio ruski aparat

Da Rusija nije izvršila invaziju na Ukrajinu u veljači 2022., možda bi mogla bolje podržati svog saveznika, Armeniju, u ovom zahuktalom sukobu. Ali u Ukrajini se Rusija opteretila ratom.

Od proljeća 2022. Moskva nije zauzela značajan dio ukrajinskog teritorija, te je jeseni Rusija potisnuta iz Harkovske oblasti i iz grada Hersona. Rat je potrošio toliko ruske radne snage i opreme da će Moskvi trebati godine da obnovi svoju vojsku.

U budućnosti, ruski sigurnosni aparat ima gotovo nemoguć posao. Sredstva koje je Moskva izdvojila za svoje ambicije u Ukrajini su iscrpljena.

Situacija s Nagorno-Karabahom

Kao rezultat frustracija u Ukrajini, ruski modus operandi u Nagorno-Karabahu postao je sve pasivniji u protekloj godini. U prosincu 2022., oslanjajući se na krhkost Rusije, Azerbajdžan je blokirao koridor Lachin, jedinu cestu koja povezuje Armeniju s Nagorno-Karabahom.

Nakon što ga ruske mirovne snage nisu uspjele deblokirati, Azerbajdžan i njegov glavni saveznik Turska s pravom su proglasili to ruskim neuspjehom. Rujanska ofenziva dovela je do masovnog egzodusa Armenaca iz enklave.

Europa već dugo pokušava upotrijebiti svoju značajnu meku moć kako bi svojim vrijednostima, vladavinom prava i pažljivim promišljanjem, utjecala na svjetske krize. Međutim, od Arapskog proljeća i pada Sirije u katastrofu, Europa se teškim mukama bori da djeluje u skladu sa svojom vizijom.

Agresija Rusije izazvala šok u Europi

Europa je “asimetrična” sila – njezina vojna moć ne odgovara njezinoj ekonomskoj moći. Budući da su njezine oružane snage raspršene u nekolicini različitih entiteta, ona ne može projicirati vojnu moć ni približno tako brzo kao Rusija ili SAD.

Sve u svemu, Europska unija i Ujedinjeno Kraljevstvo raspolažu ogromnim gospodarskim i vojnim resursima. Europljani, koji su desetljećima uživali u stabilnosti i očekivali da će mir na kontinentu trajati zauvijek, bili su šokirani agresijom Rusije na Ukrajinu.

Rat se vratio na kontinent i Europa se morala vojno zaštititi. U želji da okonča ruski rat pod europskim uvjetima, Europa je pomogla da se ukrajinski ratni napori održe, ali se našla u neugodnoj situaciji.

EU nije posrednik, nego promatrač

Ona je često zaostajala za SAD-om u jačanju obrane Ukrajine, a rat je osvijetlio njezine slabosti kao sile na međunarodnoj sceni. Mnoge države u EU nisu usklađene u svojim interesima i svojim strateškim prioritetima.

Suočena s azerbajdžanskom ofenzivom i masovnim bijegom Armenaca iz Nagorno-Karabaha, obnovljenim napetostima između Kosova i Srbije i građanskim ratom u Sudanu, Europa je bila više promatrač nego učinkovit posrednik.

U Africi, postkolonijalne nacije nisu zaboravile razaranja iz europske kolonijalne prošlosti, a u nizu državnih udara u Burkini Faso, Maliju, Nigeru i Sahelu protjerane su europske vojne snage, pa čak i neki europski veleposlanici. EU na ove događaje nije dala pravi odgovor.

Fokus SAD-a na međunarodnu ulogu

S druge strane, SAD je sposoban biti odlučujući akter. Unatoč tomu što je bivši američki predsjednik Donald Trump vodio vanjsku politiku SAD-a na zabrinjavajući način, američka strateška prednost nema premca.

Predsjedništvo Joea Bidena vratilo je fokus na međunarodnu ulogu SAD-a i to ne samo u Europi. Kako bi parirale kineskoj inicijativi “Pojas i put”, Sjedinjene Američke Države su na nedavnom summitu zemalja G20 u New Delhiju predstavile plan za ulaganje u novi gospodarski koridor koji će ojačati prometne i trgovinske veze između Europske unije, Indije i Bliskog istoka.

Washington je također nedavno ojačao svoja partnerstva u Indo-Pacifiku, a Bidenov tim je uložio znatne napore iza novih nastojanja Izraela da normalizira odnose sa susjednim arapskim državama, ponajprije Saudijskom Arabijom. Uz pomoć Washingtona, postignut je napredak u pogledu klimatskih promjena.

Nespremnost na Hamasov napad

Problem s SAD-om je da tamošnja vanjska politika također pati od nesrazmjera između ciljeva i mogućnosti. Rat u Ukrajini zaokupio je velik dio pozornosti Bidenove administracije, namećući ograničenja resursa u opskrbi oružjem i streljivom što bi sada moglo utjecati na Izrael ili, u budućnosti, na Tajvan.

Također, poput izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, Bidena je Hamasov nedavni napad zatekao potpuno nespremnog. Ako se Sjedinjene Države kolebaju kao velika sila, to nije zbog rata u Ukrajini, kako tvrde neki od demagoških glasova u američkom Kongresu, već zbog unutarnje američke politike.

Politička polarizacija i sve veće udaljavanje izvršne i zakonodavne vlasti SAD-a izazvale su velike probleme. Zahvaljujući otporu Kongresa, mnoga glavna diplomatska mjesta SAD-a trenutno su nepopunjena, a smeten izostankom jedinstva, SAD ostavlja dojam prevrtljivosti.

Kinesko izbjegavanje skupih ratova

Kineska je situacija prilično zbunjujuća. U proteklih pola stoljeća Kina se klonila skupih ratova, iskazujući oprez koji Peking smatra zaštitnim znakom svog nacionalnog identiteta.

Izbjegavanje rata izazvalo je pozitivnu reakciju na tzv. globalnom jugu te ojačalo njezin ugled kao gospodarske sile, a ne geopolitičkog provokatora. Kineski predsjednik Xi Jinping još nije izvršio invaziju na Tajvan i možda to nikada neće učiniti.

Kina ima veću koncentriranu vojnu moć na raspolaganju nego Europa, a kako je rijetko koristi, manje je pod pritiskom od Rusije i SAD-a. Ipak, Kina nije pretočila svoju gospodarsku moć i dobru reputaciju u uspješno upravljanje globalnim problemima.

Neozbiljan plan Kine za Ukrajinu

Kina je, primjerice, u veljači predložila mirovni plan za Ukrajinu, no plan je neozbiljan – Kina stvara privid posrednika, a ne poduzima ništa konkretno da okonča rat. Dapače, pomogla je da ga se produži.

Nedugo prije ruske invazije, Kina je obećala neograničeno partnerstvo s Rusijom. Ta zemlja održava važne obrambeno-industrijske odnose s Rusijom, a na međunarodnim forumima štiti Rusiju od kritika.

Usredotočena na ekonomsku dobit i opterećena domaćim ekonomskim mukama, Kina je postala jedna od najmanje sposobnih svjetskih posrednica, iako zbilja pokazuje volju. Kina je napravila diplomatske korake prema Bliskom istoku, najavljujući da će biti neutralan posrednik.

Kineski napori na Bliskom istoku

U ožujku, uz veliku pompu, Peking je najavio mirovni sporazum između Saudijske Arabije i Irana i proglasio želju za sklapanjem sličnog sporazuma između Izraela i Palestinaca. Do danas, međutim, kineski napori nisu doprinijeli trajnom miru i stabilnosti u regiji.

Bliski istok je već dugi niz godina centralna arena u kojoj se vodi borba velikih sila. Građanski rat u Siriji, koji je počeo 2011., bio je najava nečeg novog.

Jedna je država postala mjesto brojnih bojnih polja na kojima su se borili brojni suparnici. Postoji rizik da bi se novi rat Izraela s Hamasom mogao pretvoriti u nešto slično te da bi zahvatio susjede – Libanon i Siriju.

Nespremnost za nove probleme

Kako navode autori ove analize, ne bi trebalo biti nostalgije za prošlim vremenima natjecanja velikih sila. Ona su gurnula Europu u podivljali imperijalizam 19. stoljeća i namamila je u Prvi svjetski rat.

Žudnja Adolfa Hitlera da vidi Njemačku kao veliku silu dovela je izravno do Drugog svjetskog rata. Tijekom Hladnog rata Sovjetski Savez i Sjedinjene Države toliko su se žestoko natjecali da su došli na rub nuklearnog rata.

Međutim, trenutni sukobi koji su nastali kao koktel stalnog natjecanja i odvraćanja pažnje, drugačiji su problem te se svijet nije spreman uhvatiti s njim u koštac. Napetosti sada proizlaze iz sudara velikih sila u Europi, na Bliskom istoku i u Aziji.

Velike sile su rastresene

Tako dolazi do mnoštva kriza u kojima se sudaraju male i srednje sile, pa čak i nedržavni akteri. Velike sile ih od sukoba ne mogu odvratiti ni obuzdati. Azerbajdžan je sve samo ne velesila, a ipak je bio u mogućnosti djelovati nekažnjeno u Nagorno-Karabahu.

Hamas uopće nije država, ali se ohrabrio napasti zemlju s vojnim i međunarodnim partnerima svjetske klase, među kojima je i SAD. Dok napetosti na Bliskom istoku ključaju, natjecanje velikih sila, natjecanje za nadmoć velikih sila ne može biti jedini fokus – ovo nije doba jačanja međunarodnog poretka.

Današnji sukob nije samo još jedan od sukoba u kojem se natječu velike sile. Moć je fragmentirana, a velike sile su rastresene, stoji u analizi Foreign Affairsa.