"NE ŽELIM BITI POKLOPAC KRVAVOM LONCU" - REKAO JE dr. IVAN ŠUBAŠIĆ NAPUŠTAJUĆI TITOVU VLADU U LISTOPADU 1945. GODINE

Prije 69 godina (22. ožujka 1955. godine), u Zagrebu je umro dr. Ivan Šubašić, prvi (i jedini) ban Banovine Hrvatske, prije i u vrijeme Drugog svjetskog rata uvjereni jugoslavenski federalist i čovjek koji je pokušao u poratnu komunističku Jugoslaviju uvesti višestranačje.

 Nakon što je bio svjedokom masovnih poratnih partizanskih zločina i represije, te uspostave terora i strahovlade u zemlji i grubog izigravanja svih dotadašnjih sporazuma i dogovora od strane Tita i njegove vrhuške vezano za ustroj nove Jugoslavije, odlazeći s mjesta ministra vanjskih poslova u vladi DFJ (početkom listopada 1945.), rekao je: "Ne želim biti poklopac krvavom loncu" i tako rječito dao do znanja što misli o novom komunističkom poretku i režimu.

 Hrvatski odvjetnik i političar dr. Ivan Šubašić rođen je u Vukovoj Gorici  (kod Karlovca) 28. svibnja 1892. godine. Osnovnu školu i klasičnu gimnaziju završio je u Zagrebu. Prvi svjetski rat zatekao ga je na studiju teologije na Teološkom fakultetu u Zagrebu. Unovačen je kao austrougarski vojnik nakon čega ga šalju na bojište u Srbiju gdje već prve ratne godine (1914.) sudjeluje u borbama na Drini. Osuđen je na smrt zbog veleizdaje, ali poslije nekog vremena pomilovan i poslan najprije na talijansko bojište i potom u Galiciju, gdje pada u rusko zarobljeništvo. Poput mnogih drugih Hrvata, kao ruski zarobljenik postaje (prisilni) "dobrovoljac" u srpskoj vojsci s kojom sudjeluje u proboju "Solunskog fronta". Po svršetku rata studira pravo i doktorira na Zagrebačkom sveučilištu, te u Vrbovskom (1924. godine) otvara odvjetničku pisarnicu. Nakon što je upoznao lidera HSS-a, dr. Vladka Mačeka, postaje članom stranke i ubrzo ugledni član vodstva kao jedan od najbližih njegovih suradnika. Na listi HSS-a, bio je biran za zastupnika u Narodnoj skupštini tadašnje Jugoslavije u kotaru Delnice, 1935. i 1938. godine.

 Poslije sklapanja sporazuma Cvetković – Maček (26. kolovoza 1939. godine) postaje banom Banovine Hrvatske, ali nakon ulaska Jugoslavije u rat emigrira s vladom Dušana Simovića. Sudjeluje s projugoslavenskim skupinama naših iseljenika na "Kongresu američkih Hrvata za oslobođenje i ujedinjenje Jugoslavije" u Chicagu (20. - 21. veljače 1943. godine) koji je osudio ustaški režim i podržao Tita, KPJ i njegove partizane.

Zemljovid Banovine Hrvatske

(Adresa slike)

 Godine 1944. postaje predsjednikom izbjegličke "vlade" u Londonu, budući da je u novim okolnostima kao Hrvat (i bivši ban Banovine Hrvatske) na toj poziciji nakon svega bio najpogodnija osoba - pogotovu uzimajući u obzir stavove saveznika, u prvom redu Engleza.  

 Postigao je dva sporazuma s J. Brozom Titom (na inicijativu Winstona Churchilla) o budućim odnosima unutar nove Jugoslavije (lipnja i rujna 1944. godine), u kojima se među ostalim definira suradnja između izbjegličke "vlade" i komunističkog režima i zaključuje kako će se konačne odluke donositi po svršetku rata. U veljači 1945. godine vraća se iz emigracije. Na temelju postignutih sporazuma s Brozom, daje ostavku na dužnost čelnika izbjegličke "vlade" i u ožujku 1945. godine postaje ministar vanjskih poslova u Privremenoj vladi Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ). U isto vrijeme, član je Privremene narodne skupštine (1945), a na prvom kongresu Narodne fronte Jugoslavije postaje član njezina Izvršnog odbora.

 Zauzimao se za ujedinjenje HSS-a s novoosnovanom prokomunističkom Hrvatskom republikanskom seljačkom strankom (HRSS) i za zajednički izlazak na izbore u okviru Narodne fronte. S tim ciljem organizirao je konferenciju stranačkoga vodstva HSS-a (rujan 1945.) u hotelu Esplanade u Zagrebu, ali je većina nazočnih odbacila njegovu kompromisnu politiku. Prije izbora za Ustavotvorni sabor NR Hrvatske (studeni 1946.) prihvatio je inicijativu Božidara Magovca i predložio komunističkim vlastima da dopuste izlazak na izbore pojedincima HSS-a, kako bi se postiglo jedinstvo naroda i gospodarska obnova. Njegov je prijedlog, međutim, bio odbačen. U listopadu 1945. dao je ostavku, razočaran neostvarivanjem potpisanih sporazuma, shvaćajući da se Jugoslavija u tim uvjetima ne može demokratizirati i da KPJ ne dopušta pluralizam i višestranačje. Pošto se 1947. povukao iz politike, živio je u Zagrebu.

Nadgrobna ploča uz kapelu Krista Kralja na Mirogoju u Zagrebu

u spomen na dr. Ivana Šubašića i njegovu suprugu Vlastu

(Adresa slike)

Iako je u osnovi sve do zrele životne dobi bio nepopravljivi jugoslavenski federalist, nije mogao podnijeti činjenicu da su komunisti nad Hrvatima i drugim narodima u mjesecima poslije Drugog svjetskog rata počinili okrutne masovne zločine i pobili stotine tisuća ljudi - od Triglava do Đevđelije. Prema jednoj anegdoti, dr. Ivan Šubašić se jednom prigodom čak i fizički sukobio s Mošom Pijade, upravo zbog rasprave o tim masovnim zločinima.

 I njegova metafora o krvavom loncu i poklopcu, uostalom, svjedoči o tomu da se kao čovjek, intelektualac, Hrvat i humanist građanske orijentacije nikako nije mogao složiti s takvim metodama uspostave vlasti i vladavine.

 Sve do smrti (22. ožujka 1955. godine u Zagrebu) ostao je pod paskom UDBA-e koja ga je nadzirala i pratila sve njegove kontakte. Pokopan je na zagrebačkom Mirogoju, a ispratilo ga je preko 10.000 građana.

 (Video): IVAN ŠUBAŠIĆ (1882 - 1955) - posljednji hrvatski ban

 

Zlatko Pinter/PDN