Otkrivamo gdje je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) teško pogriješila po pitanju Covida

Američki predsjednik Donald Trump u utorak je objavio kako će SAD privremeno prestati financirati Svjetsku zdravstvenu organizaciju (WHO) zbog njezinog "lošeg upravljanja" epidemijom koronavirusa.

Američki ministar vanjskih poslova Mike Pompeo rekao je istoga dana da Sjedinjene Države žele "radikalno promijeniti" način rada organizacije. "U prošlosti je WHO napravio dobar posao. Nažalost, ovaj put nije dao sve od sebe i moramo se potruditi da potaknemo radikalnu promjenu", rekao je. Reakcija je uslijedila odmah: Glavni tajnik Ujedinjenih naroda Antonio Guterres izjavio je da "nije vrijeme" za smanjivanje resursa za WHO.

WHO je osnovan u Ženevi, 1948. godine kao dio sustava Ujedinjenih naroda. Ima 194 države članice, odgovoran je za globalno javno zdravstvo i ima za cilj "promovirati zdravlje, čuvati svijet i služiti ugroženima". WHO je, kao i mnoge druge agencije UN-a, nasljednik slične organizacije iz Lige naroda: Higijenska organizacija Lige naroda. Na osnivanju WHO je aktivno radio dr. Andrija Štampar sudjelujući u pisanju statuta. Štampar je postao i prvi predsjednik Skupštine WHO, njezinog najvišeg organa.

Osim Guterresa, Trumpova je odluka naišla i na druge kritike. Iz Centra za zdravstvenu sigurnost Johns Hopkins poručili su kako “pandemija nije vrijeme za raditi takve stvari. Ovaj potez šalje pogrešnu poruku. WHO čini pogreške, kao što je to učinila u odgađanju reakcije na epidemiju ebole 2013. i 2014. u zapadnoj Africi. Možda će biti potrebne reforme, ali nakon što pandemija prođe," kazao je dr. Amesh Adalja, stručnjak za zarazne bolesti i viši znanstvenik. Organizacija Protect Our Care smatra kako ovo nije ništa drugo nego pokušaj predsjednika Trumpa da odvrati pažnju od neuspjeha njegove administracije u pripremi pandemije."Da budemo jasni, Svjetska zdravstvena organizacija nije bez greške, ali je nerazumno smanjiti financiranje na vrhuncu globalne pandemije. Ovaj će potez nesumnjivo učiniti Amerikance manje sigurnim."

WHO je zadesila sudbina većine UN-ovih agencija: razotkriven je niz skandala koji su bili pomno prikrivani. Najstrašnije je od svega doslovce zločinačko seksualno zlostavljanje djece navodnih mirovnih snaga UN-a, a sve se nekako počelo otvarati skandalom s programom “Hrana za naftu” kojom je Iraku bilo dozvoljeno, unatoč sankcijama nakon agresije na Kuvajt, izvoziti naftu i kupovati za taj novac hranu, humanitarne i medicinske potrepštine. Sjena skandala je ostala i nad tadašnjim glavnim tajnikom UN-a Kofijem Annanom jer u malverzacije s tim fondom vrijednim milijarde dolara bio umješan i njegov sin Kojo.

Tako je 2017. godine u javnost izašao podatak da dužnosnici WHO-a na putovanja godišnje potroše više nego što je ukupni fond za borbu protiv AIDS-a, tuberkuloze i malarije. A da je jedan od dužnosnika WHO-a novcem za borbu protiv virusa ebole platio put svojoj djevojci u Zapadnu Afriku. Riječ je trenutku kad se spremala smjena na čelu organizacije: od 2006. godine vodila ju je dr. Margaret Chan, Kineskinja.

Tijekom čijeg mandata se dogodio dosad najveći profesionalni propust WHO-a. Skupina neovisnih stručnjaka je u uglednom medicinskom časopisu Lancet 2015. godine objavila da bi “WHO-u trebalo oduzeti pravo da odlučuje o proglašavanju izbijanja neke bolesti međunarodnom krizom zbog katastrofalnih pogrešaka u upozoravanju svijeta na opasnosti infekcije ebolom u Zapadnoj Africi”.

Još je nekoliko, najblaže rečeno, spornih izjava i poteza bacilo ozbiljnu sjenu na njezin mandat. Tako je 2007. godine u posjetu Tajlandu javno dovela u pitanje kvalitetu generičkih lijekova. Dvije godine kasnije je dizala globalnu uzbunu zbog epidemije gripe koja se kasnije pokazala sasvim normalnom. Svjetska je javnost doslovce eksplodirala kad je 2010. godine Chan posjetila Sjevernu Koreju. Pohvalila je tada zdravstveni sustav te zemlje i rekla da bi mnoge razvijene zemlje mogle biti zavidne uspjehu zatvorene komunističke diktature. Mirno je rekla kako u toj zemlji ima dovoljno liječnika i medicinskog osoblja za razliku od zemalja u razvoju gdje oni često emigriraju. Zanemarila je činjenicu da se iz Sjeverne Koreje ne smije izaći. Vrhunac je bio njezina izjava kako “nije vidjela primjere pretilosti kao u nekim drugim zemaljama Azije”. Ukratko, dr. Chan je iza sebe ostavila poprilično razorenu organizaciju.

Koju je zatim preuzeo Tedros Adhanom Ghebreyesus, Etiopljanin, prvi direktor WHO koji nije liječnik: ima doktorat filozofije o komunalnom zdravstvu sa Sveučilišta u Nottinghamu i magistar iz imunologije zaraznih bolesti s Londonskog sveučilišta. Odmah nakon preuzimanja funkcije se nije baš proslavio: imenovao je Roberta Mugabea, tada još predsjednika (autokratu) Zimbabvea, ambasadorom dobre volje WHO-a. Iako su njegove politike urušile zdravstveni sustav te zemlje.

A uslijedile su i druge kritike. Ne zbog toga što nije liječnik, već zato što je njegovim imenovanjem nastavljena pro-kineska linija u WHO-u. Naime, Etiopija (a Ghebreyesus je bio ministar vanjskih poslova od 2012 - 2016) je jedna od zemlja u kojima Kina ima izuzetno velika ulaganja. Što je pridonijelo snažnom ekonomskom rastu te afričke zemlje. Upravo su na taj podatak upirali zapadni mediji kad prošle godine WHO uopće nije reagirao na informacije s Tajvana da je u Kini došlo do prijenosa korona virusa s čovjeka na čovjeka. O čemu je Peking šutio. A i WHO. Koji nije dizao pretjeranu graju oko infekcije koja se već snažno širila. I cijelo vrijeme pjevao pohvale kineskoj reakciji na pojavu virusa da bi vrlo brzo na vidjelo izašlo da je Kina kasnila s odlukama - s nekima svjesno jer je Partija smatrala da bi joj javno priznavanje zaraze moglo štetiti. I da možda ne bi došlo do ovih razmjera pandemije.

Niall Ferguson s Harvarda je u otvorenom pismu objavljenom u Neue Zürcher Zeitung pitao kineskog predsjednika: “Zašto ste Vi, Xi Jinping, kad je postalo jasno da se novi virus iz Wuhana proširio na ostatak provincije Hubei, 23. siječnja zaustavili promet iz Hubeija u ostatak Kine, ali niste zaustavili letove i brodove iz te zaražene provincije koji su išli izvan Kine?

WHO je u ovom slučaju djelovao apsolutno prokineski. Ta je politika svoj vrhunac doživjela kad je viši savjetnik u WHO-u Bruce Aylward naprosto ignorirao novinarsko pitanje o impresivnom djelovanju Tajvana u odgovoru na zarazu. Uopće nije odgovorio. Poznato je da Kina ne dozvoljava da Tajvan bude članicom međunarodnih organizacija, pa tako niti WHO-a i da traži da ga se smatra dijelom Kine. I Tajvan se stoga borio s virusom bez WHO-a. Možda i bolje. Nakon tog skandala Taro Aso, zamjenik japanskog premijera je preporučio da se WHO preimenuje u Kineska zdravstvena organizacija. Posljedica je to strateške promijene kineske politike koja se posebno početkom ovog desetljeća počela snažno angažirati u međunarodnim organizacijama kako bi kroz njih proširila svoj utjecaj. WHO je samo jedan u nizu takvih primjera.

A osim tetošenja Pekinga, WHO se nije iskazao profesionalnošću: lutao je u svojim reakcijama na izbijanje zaraze tvrdeći, primjerice,  da ne treba uvoditi restrikcije putovanja jer to nije učinkovit način borbe protiv širenja. Što većina zemalja na svijetu nije poslušalo. Razumljivo. Stav WHO o maskama je i dalje vrlo kolebljiv.

Proračun WHO-a iznosi oko 4,8 milijardi dolara godišnje. Dva su izvora financiranja. Jedan predstavlja uplata članarina članica Svjetske zdravstvene organizacije. Drugi su dobrovoljni prilozi koje mogu uplaćivati članice i neprofitne organizacije, velik je donator primjerice zaklada Billa i Melinde Gates. Ta se sredstva namjenska i troše se za ciljane globalne javnozdravstvene programe. Kina, što je posebno interesantno, nije veliki uplatitelj - samo 10,2 milijuna dolara (manje od Kuvajta, Pakistana ili zaklade Gates). Ali i to je u skladu s kineskom politkom: ostvariti utjecaj ne financijski nego drugim sredstvima, pritiskom s drugih strana. Klasični primjer britke (sharp) politike. SAD je najveći financijer s oko 400 milijuna dolara u razdoblju 2018-2019. Kina je  temeljem članarine u tom razdoblju uplatila 76 milijuna dolara. Zaklada obitelji Gates osigurava 9,76% proračuna WHO.

Uplate članica:

SAD - 22%

Kina - 12%

Japan - 8,6%

Njemačka - 6,1%

Ostale članice - 51,3%