SJEĆANJE NA ZVONKA MIKULIĆA Nikad ispričana priča o ranjenom branitelju ustrijeljenom snajperom, koji je preminuo u srbijanskoj bolnici...

Nakon sloma obrane grada i ulaska JNA i četnika u vukovarsku bolnicu, gubi se trag ranjenom branitelju Zvonku Mikuliću. Dok većina suboraca misli kako nije preživio teško ranjavanje, Zvonko u srbijanskim bolnicama živi još dva mjeseca te umire u siječnju 1992.

Zvonko Mikulić rođen je 11. svibnja 1969. godine u Vukovaru, kao drugo dijete Anđe rođ. Zadro i Slavka Mikulića. U Borovu naselju, nedaleko od obiteljske kuće, pohađao je OŠ ''Bratstvo i jedinstvo'', danas OŠ ''Blage Zadre'', a srednjoškolsko obrazovanje nastavio je u tadašnjem COUO ''Edvard Kardelj'', obućarski smjer.

Nakon završene srednje škole odlazi u Ćupriju, Republika Srbija, na odsluženje vojnog roka u ondašnjoj JNA. Po odsluženju vojnog roka, na određeno vrijeme radi u Tvornici Borovo, potom kod privatnika na obradi drvene galanterije, a krajem 1990. ženi se Jasnom rođ. Salaj.

Njegov najbolji prijatelj iz srednje škole Stipo Mlinarić Ćipe, reći će:

''U to vrijeme, bili smo nerazdvojni. Zvonko je bio vrhunski prijatelj, društven, šaljiv, takvoga prijatelja bi netko samo mogao poželjeti''.

Također, prijatelj iz mladosti, kasnije suborac, Zoran Janković, prisjetit će se Zvonka:

''Poznavao sam Zvonka još prije rata, mogu samo kazati da je bio jedan krasan mladić koji je odličje poštenja, dobrote, prijateljstva, hrabrosti, pravi vjernik i pravi domoljub''.

U obranu grada, Zvonko Mikulić dragovoljno se priključio pri prvim naznakama ratnih sukoba. Sudjelovao je već na prvim stražama, a potom je, iako je išao u ispomoć gdje god je i kad god je trebalo, njegov položaj bio na punktu ''Zolja'', u Slavonskoj ulici, gdje mu se nalazila i obiteljska kuća.

Suborac i jedan o njegovih zapovjednika, Ivica Lukić Zolja, ispričat će:

''Naš je položaj bio na samom izlazu prema Borovu Selu, a Zvonko je svakodnevno sudjelovao u različitim akcijama, od prve koja je bila 4. srpnja, odbijanja napada ili 'čišćenja' ulica, kako bi se položaj pomjerao. Gdje god je trebalo ići u ispomoć, dragovoljno se, među prvima javljao''. 

Tijekom čuvanja položaja u Banijskoj ulici, Zvonko je izrekao, prisjetit će se suborac koji je bio s njim, riječi koje on i danas pamti:

''Nas trojica zauzeli smo položaj u jednoj nedovršenoj kući u Banijskoj ulici, samo je ozidana bila, i gledali smo kroz prozor iščekujući kretanje neprijatelja. U jednom trenutku Zvonko je rekao: 'Ni za čim ne žalim, žao mi je jedino što nikada neću vidjeti svoga sina'. Zvonkova supruga Jasna bila je u ranim mjesecima trudnoće i Zvonko ju je sklonio iz grada. Drugi prijatelj i ja smo ga odmah napali zašto tako govori, rekli smo mu kako se to nipošto neće dogoditi… Nažalost, njegove su se riječi obistinile''...

Do dana 2. studenoga 1991. godine, domaći branitelji uz nešto pripadnika MUP-a i dragovoljaca iz Đakova, braneći prigradsko naselje Lužac pružali su očajnički otpor višestruko nadmoćnijem neprijatelju. Zauzevši ga, JNA i srpske paravojne snage predvođene Željkom Ražnatovićem Arkanom, izbile su na cestu u dijelu grada poznatom kao ''Priljevo'', a njeno presijecanje i prelazak značio je podjelu do tada jedinstvene obrane grada. Pa ipak, do posljednjega trenutka, branitelji su krajnjim naporom, uz ogromne žrtve, odlazili s drugih, već ionako oslabljenih položaja i neprijatelje pokušavali zaustaviti pri prelasku ceste, njihov prodor do silosa i izbijanje srbočetničkih snaga na Dunav.

Ivica Lukić, prisjetit će se:

''S našeg položaja, u ispomoć na Priljevo i silos trebala su otići dva branitelja. Odmah su se dragovoljno javili Josip Hrkač – Musa i Zvonko. Rekao sam Zvonku da on ne ide, ali on je inzistirao, čak smo se malo i prepirali. Znao je da je tamo strahovito teška situacija, no ipak je želio ići''. 

Josip Hrkač – Musa, ispričat će:

''Bio sam malo stariji od Zvonka, no on je volio biti sa mnom. Čim su rekli kako je ispomoć potrebna, odmah smo se javili. Naši prijatelji s Trpinjske ceste već su nekoliko dana bili tamo i pomoć im je bila neophodna. Po dolasku na silos, ja sam ostao dolje, a on se popeo na kat s Vladom Mikulićem. Nakon izvjesnog vremena, strčao je dolje uz povik: 'Pogodili su me gadovi!' i samo se srušio na zemlju. Odmah je pao u komu, mi smo se strčali oko njega, skinuo

sam mu šljem i pancirku koju je imao na sebi. Ta je pancirka kasnije spasila život našem prijatelju i suborcu Marinku Leki koji je dva dana kasnije, dana 12. studenog, ranjen.

Skinuo sam jedna vrata, Zvonka smo stavili na njih, kao na nosila i ja i još tri mlada momka, ne sjećam se više točno tko je to bio, odnijeli smo ga u pričuvnu bolnicu u tvornicu, u Borovo Commerceu. 

Vlado Mikulić se prisjeća:

''Iako se prezivamo jednako, nismo rođaci, ali smo se, pucajući s prozora na četnike koji su pokušavali pretrčati cestu, šalili, kako im nas dva Mikulića nećemo dati da pređu. Sjećam se, još uvijek je bio dan, jer smo se molili da izdržimo samo dok noć ne padne. Kada smo ispucali sve okvire, sklonili smo se u stranu da ih napunimo. Nažalost, to je vrijeme bilo dovoljno da se namjesti neprijateljski snajperist koji je uočio odakle smo pucali. Čim je Zvonko provirio, pogodio ga je u glavu.

Pogledao sam ga kada je viknuo kako je pogođen, cijelo mu je lice bilo krvavo. Sam je strčao niz stepenice, ali je brzo izgubio svijest. Uvečer, kada sam došao u Commerce, otišao sam ga vidjeti, ležao je i buncao. Strašno mi ga je bilo žao, bio je divan momak, znao sam da neće preživjeti ako ga ne odnesemo u bolnicu''. 

Josip Hrkač – Musa:

''Obilazio sam Zvonka, držao ga za ruku, govorio mu, no on je samo buncao, nekoliko puta je rekao i 'Musa', riječi koje nisam razumio, ali je bilo očigledno koliko mu je stanje teško i da mora u bolnicu kako bi preživio. Ja sam ga želio nositi, ali se javio Marko Babić i rekao da Marinko Leko i ja ne idemo, da mu trebamo na položaju, pa su ga na istim onim vratima odnijela četiri dečka, ne sjećam se više točno tko je to bio. Nosili su ga na vratima, uz Dunav, grad je padao, četnici su već bili na sve strane, ali pokušavali smo ga spasiti''... 

Nakon sloma obrane grada i ulaska JNA i četnika u bolnicu, izvršena je trijaža zarobljenih branitelja i ranjenika, od kojih je većina deportirana  na stratište Ovčara i tamo nakon zlostavljanja  strijeljana i zakopana u masovnim grobnicama, a dio ih je odveden u srpske koncentracijske logore. 

Franjevac fra Smiljan Barišić, u svojim sjećanjima na vukovarsku bolnicu zabilježit će: 

''… Ujutro, u četvrtak 21. studenog 1991., potovarili smo sve te ranjenike (njih 52), koji su htjeli ići na našu stranu osim dvojice. Zanimljivo, i jedan i drugi su se zvali Zvonko. Imali su intrakranijalne ozljede i nismo ih mogli transportirati na taj način (autobusi JNA i sanitetska vozila). Nisu dali da nam itko pomogne''... 

Nije poznato kada su tijela najtežih ranjenika od koji je jedan bio i Zvonko Mikulić, prevezena u vojnu bolnicu u Novom Sadu.

Obitelj koja se neprekidno raspitivala o Zvonku, imala je različite informacije. Od nekoga su čuli kako je Zvonko pogođen snajperom i preminuo, od drugih da je, premda teško ranjen ipak, prema zadnjoj informaciji – živ.

Zvonkova sestra Mira Lovro, prisjetit će se: 

''Do nas su dolazile različite vijesti. Ja sam sačekivala sve koji su izlazili iz proboja, razmjene iz logora, odlazila sam po hotelima gdje su bili smješteni prognanici, u potrazi za bilo kakvom informacijom. Rekli su mi da je pogođen snajperom, neki su vjerovali kako je mrtav, drugi da je teško ranjen, a očajnička nada me je pokretala. Jedan liječnik iz vukovarske bolnice mi je rekao da bi, da su uvjeti bili adekvatni, Zvonko čak i s tako teškom ozljedom preživio.

A onda sam čula kako je u Zagreb došao jedan branitelj koji je bio u novosadskoj bolnici i da je rekao da je pored njega ležao ranjenik koji je imao osobnu, onda 'ličnu' kartu, na ime Zvonko Mikulić. Otišla sam u Crveni križ i napisala tekst koji su mi preveli na engleski i negdje poslali. Uskoro je stigao odgovor u kojem je pisalo kako je Zvonko od posljedica ranjavanja umro u bolnici u Novom Sadu dana 12. siječnja 1992. godine.

Također, u popratnom dokumentu koji je potpisao izvjesni dr. Dolić, uz dijagnozu, pisalo je kako je Zvonko kod njih premješten 31. prosinca 1991. Gdje je on do tada bio i što se s njim događalo, nemamo pouzdanu informaciju''. 

Nakon smrti, Zvonkovo tijelo, kako je olovkom i dopisano na dokumentu pristiglom iz Novoga Sada, pokopano je pod NN oznakom na gradskom groblju Lešće u Beogradu. 

Posmrtne ostatke Zvonka Mikulića Republika Hrvatska preuzela je 12. srpnja 1995. godine i privremeno, do pozitivne DNA identifikacije, pokopala na Miroševcu.

Nakon što je DNA metodom potvrđeno kako se doista radi o Zvonku Mikuliću, njegovi su posmrtni ostaci dana 6. studenoga 1997. ponovo ekshumirani i predani obitelji. U Aleji hrvatskih branitelja na zagrebačkom groblju Miroševac, pokopan je 14. studenog 1997. godine.

Kada je u obrani svoga grada i Domovine teško ranjen, a potom, nakon sloma obrane Vukovara odvezen u Srbiju, gdje je od posljedica ranjavanja preminuo, Zvonko Mikulić, suprug, otac, sin i brat, imao je samo dvadeset i dvije godine.

Njegov jedini sin rođen tri mjeseca nakon njegove smrti, po ocu je dobio ime – Zvonimir.

Zvonko, nismo te zaboravili.