SLAVONSKI SOKOLOVI Priča o Slavoncima na bojištu u Dalmaciji je i dalje neispričana. Vrijeme je da se nešto kaže i o tim herojima

Priča o 5. gardijskoj brigadi "Sokolovi" na zadarskom bojištu 1993. godine ustvari je neispričana priča. Kako su se Slavonci našli i snašli u Dalmaciji, među kamenom i kršom pod udarima velebitske bure zanimljivo je pitanje. Mnogi od njih već su prošli niz teških bojišta - od Vukovara preko Kupresa do Bosanske Posavine. Među njima bio je i 24-godišnji Goran Lovrić Arčo. Tada već prekaljeni ratnik koji je prošao i preživio najteže dijelove obrane Vukovara - Trpinjsku cestu i Sajmište, zatim pad Kupresa pa i Bosanske Posavine, stradao je početkom travnja držeći položaje obrane Kašića u zaleđu Zadra.

Arčo je rođen u Svinjarevcima nedaleko Vukovara, selu koje se nalazi u današnjoj općini Bogdanovci. U mladosti je bio nemirnog duha, a on ga je 1990. godine nagnao da se prijavi u policiju zajedno s prijateljem iz sela Stjepanom Ivićem Pipunom koji se prisjeća početka njihova ratnog puta:

Goran Lovrić

"Prijavili smo se u Zagrebu u Šimunsku sa željom da budemo hrvatski redarstvenici i da se uključimo u formiranje prvih policijskih postrojbi. Nažalost nismo prošli, ja zbog visine, a on je pao na psihotestu. Ipak nakon što je u Borovu Selu ubijeno 12 hrvatskih redarstvenika dobili smo automatske puške i vrlo brzo, u lipnju 1991., dobili smo poziv da dođemo na Opatovačku pustaru kraj Vukovara gdje se osnivala 4. bojna 3. brigade Zbora narodne garde."

Početak bitke za Vukovar Arčo je dočekao u Borovu naselju na punktu kod caffe bara Zürich. Iz pravca Borova Sela 26.8. krenuo je napad u kojem su se Arčo i suborci morali povlačiti, ali ne zadugo. Ubrzo su vratili izgubljeno, a bitka se tijekom rujna ‘91. rasplamsala. Stjepan Ivić Pipun prisjeća se kako nije bilo dijela grada koji oni nisu branili:

"Mi smo bili interventni vod ‘Ševa 3‘. Letali smo gdje god je trebalo - od Mitnice, preko Sajmišta do Trpinjske. Ondje smo upoznali Blagu Zadru, Marka Babića i sve ostale heroje obrane tog dijela Vukovara. Među svima nama u vodu nije bilo ratnika poput Arče, s njim se nitko nije mogao mjeriti. U borbi je bio netko na koga si se mogao uvijek osloniti. Kod vojarne na Sajmištu jednom prilikom četnici su otvorili vatru na nas iz jednog podruma i on je bacio bombu prema njima i iz prve pogodio tu rupu gdje su bili. Šanse da se to uspije bile su 1% no on je uspio! Bio je nemiran, bio je mangup, jedini sam ja mogao u nekim stvarima vladati njime jer smo bili iz istog sela i bio sam četiri godine stariji pa me poštivao kao autoritet."

Goran Lovrić

Grb 5. gardijske

Rat se proširio u rujnu ‘91. i na sva sela u tadašnjoj vukovarskoj općini, a u tom razdoblju okupirani su i Arčini Svinjarevci. Saznao je to sasvim slučajno nakon što je s nekolicinom suboraca stigao u Petrovce kamo je od neprijatelja pobjegao dio Svinjarevčana. To ga nije obeshrabrilo, baš naprotiv. Stjepan Ivić prisjeća se kako su Arčo, on i skupina suboraca ušli u okupirano selo:

"Kada smo saznali da je selo palo, dogovorili smo se da uđemo skupa u njega i uvjerimo se u to iz prve ruke. Tako je i bilo. Upravo kroz njegovo dvorište, Arčino, ušli smo u selo. JNA ga nije držala, povremeno bi skrenuli s komunikacije Orolik - Negoslavci u njega no nisu ondje imali položaje. Tako smo mi ostali par dana, pokupili naše mrtve, sahranili ih i dobili zapovijed da se povučemo prema Petrovcima, a zatim smo se padom Petrovaca povukli prema Marincima. MIG nas je raketirao ondje, bilo je puno ranjenih i Arčo ih odvozi za Vinkovce u bolnicu. Tada se razdvajamo."

Pošto su tog dana Marinci okupirani, Arčo je ostao odvojen od svojih suboraca koji su se povukli u opkoljene Bogdanovce. Na vinkovačkom bojištu ostao je do kraja te 1991. godine, a 1992. godine odlazi u Rakitje gdje vukovarski veterani formiraju 204. A brigadu. Ondje se njegov ratni put spaja s Pipunovim:

"Opet smo bili zajedno i zajedno smo prošli krvave bitke. Evo ovih dana obilježavamo bitku za Kupres gdje smo izgubili puno suboraca poput sina Blage Zadre – Roberta. Zatim smo išli u Bosansku Posavinu gdje nam je u bitci za Derventu poginuo naš prijatelj iz Svinjarevaca Pero Pavlović. Teški krvavi tereni, a onda i Maslenica i Kašić gdje je Arčo ubijen."

Goran Lovrić Arco sa Sokolovima

"Mi smo bili satnija koja bi trebala po ustrojbenoj formaciji trebala imati stotinjak ljudi, no bilo nas je oko 25. Jednostavno u to vrijeme nismo imali ljudi jer je postrojba bila u formiranju. Za popunu pješačke satnije za odlazak u zadarsko zaleđe javljali su se dragovoljci iz cijele bojne. U zadarsko zaleđu te 1993. išao sam u dva navrata. Došli smo prvi put na brzinu, na crtu koja je nama bila prilično nepoznata. Bura je strašno puhala, a dobili smo područje Kašića, zaseok Lakići. To su hrvatske snage ranije te godine oslobodile. Imali smo smjene od četiri dana na prvoj crti, a zatim dva dana odmora u Zadru. Nije to bilo neko aktivno bojište, pogotovo u odnosu na Vukovar koji smo bili prošli ranije."

Drugi dolazak, koncem ožujka 1992. bio je stoga već puno lakši. Pripadnici 5. gardijske brigade stigli su na već utvrđene i dobro poznate položaje. Ipak, pada koncentracije nije smjelo biti. Saznali su to na bolan način kada je jedan neprijateljski diverzant tijekom prijepodneva 2. travnja 1993. ubio čak trojicu "Sokolova" - Ivana Curića, Gorana Lovrića Arču i Samira Sadikovića. Najbolji svjedok tog događaja, jedini koji je vidio spomenutog diverzanta, Boško Vukušić nakon rata je preminuo. Stoga nam u rekonstrukciji pomaže Nevenko Mauzer koji ističe da priča koju će ispričati nije iz prve, već iz druge ruke:

Odlazak u zadarsko zaleđe

"Goran se na jednom punktu, na jednom puškomitraljezu M53 izmjenjivao s još jednim suborcem. Od punkta do garaže gdje su bili smješteni, kada su imali predah, bilo je oko 150 metara. Ne znajući da je kod garaže upao četnik Goran je opušteno s rukama u džepovima krenuo prema njoj nakon svoje smjene. Neposredno prije toga diverzant je ubio kod garaže Ivana Curića, a zatim nespremnog dočekao Arču koji se vraćao s punkta. Pucao je na njega i ubio ga. Svjedok svega, Boško Vukušić, bio je u garaži i kada je čuo pucnjavu krenuo je iz garaže te je ugledao napadača. Bio je omalen rastom, imao je oko 170 centimetara i 70 kilograma, a nosio je zelenu kapu. Četnik je opalio rafal i prema Bošku no promašio ga je te je počeo bježati. U tom bijegu, vraćajući se prema Smilčiću odakle je i došao, naletio je na punkt na kojem su bili naši suborci Samir i Mišo. Vidjevši njih bacio im je bombu koja je Mišu ranila, a Samira Sadikovića ubila. Taj diverzant sasvim sigurno bio je domaći jer je izvrsno poznavao teren te se spretno povukao. Nije bilo govora da krenemo za njim jer nas je, kao što sam ranije istaknuo, bilo premalo za bilo kakve ozbiljnije napadajne akcije."

Samir Sadiković

Milan Rendulić

Da im neće dati mira, neprijatelj je "Sokolovima" pokazao i idućeg dana pogodivši vođenom raketom tipa "maljutka" rov u kojem je stradao Milan Rendulić iz Andrijaševaca. On, Curić, Lovrić i Sadiković bila su četvorica od ukupno jedanaest poginulih pripadnika 5. gardijske brigade u zadarskom zaleđu. "Sokolovi" su u obrani zadarskog zaleđa branili crtu bojišta do 10. srpnja 1993. godine kada odlaze na Južno bojište.

Ivan Curić