Robin Harris: Hrvatsku se može braniti samo britkim mačem istine

Britanski povjesničar, publicist i hrvatski državljanin Robin Harris na predstavljanju svoje knjige Povijest Hrvatske – Od revolucije do nezavisnosti govorio je ne samo o nastanku opsežnog djela od 800 stranica, nego i o tome zašto smatra da je hrvatsku prošlost potrebno ponovno čitati bez ideoloških ograničenja i naslijeđenih obrazaca. Harris je opisao višegodišnji rad na knjizi, golemi opseg pregledane građe, pomoć hrvatskih povjesničara i teškoće koje su pratile nastanak rukopisa, od pandemije i potresa do problema s prvotno planiranim britanskim izdavačem. Posebno je naglasio da knjigu nije pisao samo za stručnjake, nego i za međunarodnu publiku kojoj želi približiti složenost hrvatske povijesti, raspad Jugoslavije i Domovinski rat. U završnom dijelu govora vrlo je jasno iznio i osobni motiv: Hrvatsku, kaže, voli, ali joj želi pomoći prije svega govoreći ono što smatra istinom. Govor Robina Harrisa prenosimo u cijelosti.

Uzoriti gospodine kardinale, uvaženi obnašatelji hrvatske vlasti u svim mandatima od 1990. do danas, cijenjeni državni dužnosnici, zastupnici, državni tajnici i profesori, generali pobjedničke hrvatske vojske, dame i gospodo, dragi uzvanici i prijatelji, srdačno vas sve pozdravljam. Hvala dragim kolegama. Hvala gospodinu Žužulu i Školskoj knjizi, hvala gospodinu Čuturi, ravnatelju Arhiva, i hvala vama koji ste došli.

Pisanje ove knjige pokazalo se kao veći i dugotrajniji zadatak nego što sam isprva predvidio. Što sam više čitao, to sam više toga smatrao potrebnim pročitati da bih ispričao priču, dajući potrebnu važnost kompliciranim događajima i crpeći iz bogatog, ali neujednačenog vrela znanja i dokumentacije o Hrvatskoj. Uvjeti u kojima je knjiga nastala također su bili teški, iako ne samo za mene, naravno: COVID, potres. O problemima s mojim planiranim britanskim izdavačem neću ništa reći…

To što sam sve autorske prepreke svladao te je iz svega proizašla ova knjiga, sada i hrvatsko izdanje, u dobrom stanju, moram zahvaliti velikodušnoj pomoći mnogih hrvatskih prijatelja i kolega.

Oni su navedeni u zahvalama na početku knjige i neću ponavljati sva njihova imena. Ipak bih želio spomenuti doktora Marija Jareba, koji je danas jedan od predstavljača, i doktora Nikicu Barića, koji je pomno iščitao cijeli rukopis. Naravno, sve pogreške koje su se potkrale, kao i interpretacije događaja, isključivo su moja odgovornost. Količina građe koju je trebalo pregledati, kako objavljene tako i neobjavljene, u ovome pothvatu bila je ogromna. Ne bih bio u stanju dovršiti ovaj projekt bez pomoći Mate Ćurić, moga prijatelja i glavnog tajnika našeg Centra za obnovu kulture tu u Zagrebu– stoga i on zaslužuje zaseban spomen.

Želim također zahvaliti recenzentima na njihovim komentarima. Posebnu zahvalu želim izraziti doktoru Miroslavu Akmadži za njegovu velikodušnu, podrobnu i korisnu analizu.

Recenzenti su iz Britanije, Irske, Amerike, Mađarske, Njemačke i Hrvatske i želio sam da to tako bude. Želio sam da ova knjiga, ponajviše englesko izdanje, bude čitana unutar i izvan Europe zato što je tako napisana, u prvom redu za međunarodnu publiku.

Hrvatsku povijest želio sam približiti međunarodnoj publici

Smatrao sam da bi bilo od koristi kada bi vanjski svijet stekao bolje razumijevanje složenosti Drugoga svjetskoga rata na našem području, razloga raspada socijalističke Jugoslavije, i zašto je u izvjesnom smislu morala propasti, te naravi ratova koji su uslijedili nakon njezina raspada.

Britanci će, primjerice, moći pročitati o stavu vlade njihove domovine prema Jugoslaviji i prema Hrvatima. Sumnjam da će mnogi iz toga zaključiti da se radi o slavnom poglavlju britanske povijesti.

Ali ovo je hrvatsko izdanje. Korist za hrvatsku publiku bit će malo drukčija nego za, recimo, englesku.

Konkretno, smatram da bi moglo biti korisno kada bi Hrvati bili spremni uvidjeti što je bilo dobro, ili barem što nije bilo pretjerano loše, pod Austro-Ugarskom; zatim što se zna, a što su puke spekulacije o Drugom svjetskom ratu; te što je zbiljska ostavština Titove Jugoslavije. Pročitate li knjigu, shvatit ćete o čemu govorim. Hrvatska historiografija ima mnoge izvrsne studije o specifičnim razdobljima i o specifičnim predmetima za ovo razdoblje od 1848. godine do Domovinskog rata, ili kratko, od Jelačića do Tuđmana. Imamo neke ugledne stručnjake za to ovdje s nama večeras.

Ali mislim da u Engleskoj, više nego na ovom području, imamo drugu i dugu historiografsku tradiciju gdje ono što mogu nazvati stručnim sažetkom ili sintezom ima važno mjesto.

Treba sve točno objasniti, uključujući pozadinu, ne samo činjenice, ali očigledno bez svih mogućih detalja. Ova knjiga ima takav cilj, iako 800 stranica nije ono što neki ljudi smatraju „sažetim“. Želio bih ukratko iznijeti jedno opće zapažanje.

Ova je knjiga namijenjena povjesničarima, ali ne samo njima. Ovdje u Hrvatskoj gotovo svi gaje fascinaciju prema povijesti svoje zemlje, iako o njoj imaju različita shvaćanja. To je zdrava pojava, a ne nešto nad čime bi trebalo žaliti.

Sumnjičav sam prema onima koji tvrde kako bismo trebali prestati razmišljati o prošlosti te se usmjeriti na sadašnjost i budućnost. Takvi ljudi mogu biti primitivci, no češće je riječ o ideolozima koji se pretvaraju da su pragmatičari.

Ne pokazivati zanimanje za prošlost, osobito za vlastitu, protivno je ljudskoj prirodi. Ideologije koje su pokušale izbrisati prošlost, prije svega marksizam-lenjinizam, željele su oblikovati ljudska bića prema vlastitom izopačenom uzoru.

Danas u Hrvatskoj, napose među mladima, svjedočimo nezaustavljivom buntu protiv tog projekta nacionalnog ispiranja mozga. Pojedine se manifestacije tog bunta mogu nekome sviđati ili ne sviđati, no povjesničari im moraju izići ususret. Pitanje je samo na koji način.

„Jedini način da se Hrvatskoj pomogne jest da se kaže istina“

Objektivnost je, to čak ne treba isticati, povjesničarev cilj. Na njemu je da otkrije činjenice, da ih rasporedi u tumačenje i da potom ispriča istinitu priču.

Bez da zalazim u filozofiju, jer ja nisam filozof, reći ću da je svaki od ovih elemenata podjednako važan. Činjenice moraju biti stvarne, a ne izmišljene. Tumačenje mora biti razumno. I, imajući čitatelja na umu, koji je, bojim se, prečesto zaboravljen u akademskim historiografskim spisima, priča mora biti zanimljiva. Moralna neutralnost i profesionalna objektivnost nisu iste stvari.

Neutralnost oko nedavnih dramatičnih i bolnih događaja nije moguća. Bio bih licemjer kad bih rekao da sam neutralan u ovom smislu, na primjer, o hrvatskom Domovinskom ratu.

Ovu knjigu napisao sam, kao i ranije dvije o Dubrovniku i Stepincu, zato što volim Hrvatsku i zato što sam želio da joj tri knjige o hrvatskoj povijesti budu od pomoći. Međutim, moje je najdublje uvjerenje da je jedini način da joj se pomogne taj da se kaže istina.

Ova je knjiga istina, onako kako je ja vidim.

Još jedna napomena. Hrvatska je danas izložena napadima iz svog susjedstva, doduše više ne oružjem, iako tko zna što nosi budućnost, već koordiniranim međunarodnim pokušajima diskreditacije putem iskrivljenog tumačenja prošlosti.

Hrvatima, a naročito onima u javnom životu i diplomaciji, kao i svakom Hrvatu koji želi braniti interese svoje domovine, potrebno je znanje kako britkim mačem istine presjeći te iskonstruirane mitove.

U usporedbi sa svim ostalim znanstvenicima okupljenima večeras, imam jednu prednost: nitko mi nikada ne može prigovoriti naslijeđenu pristranost.

Ja sam hrvatski državljanin i ponosan sam na to, ali mojim žilama ne teče niti jedna kap hrvatske krvi. Nemam zamršenu lokalnu obiteljsku pozadinu niti bilo kakvu potrebu misliti ili pisati na ovaj način.

Činim ovo jednostavno zato što želim.

Od Jelačića do Tuđmana i vlastitih iskustava iz devedesetih

Razdoblje kojim se u knjizi bavim obuhvaća nastanak moderne hrvatske države, od njezinih neuspješnih početaka do njezina trijumfalnog ostvarenja.

Posljednji dio knjige ima za mene i osobnu važnost jer obrađuje razdoblje od ranih devedesetih godina, kada sam i sam bio izravno upleten u sudbinu Hrvatske. Meni je bilo fascinantno iščitavati transkripte koji su sada dostupni i smjestiti ih u okvir onoga što je dosad objavljeno, kao i onoga što sam doznao iz prve ruke, bilo u pratnji Margaret Thatcher ili kao njezin savjetnik u tome razdoblju.

To je vrijeme kada sam imao čast upoznati tadašnjeg ministra vanjskih poslova doktora Matu Granića, kojega mi je drago vidjeti danas s nama.

Imam sreću da sam dosad već tri puta surađivao sa Školskom knjigom. Ova knjiga bila je velik izazov ne samo za mene nego i za njih. To što je ovo izdanje sjajne kvalitete odraz je vizije predsjednika Upravnog odbora Školske knjige, dr. Ante Žužula, i posvećenosti njegova izdavačkog tima, posebice urednika za povijest dr. Denivera Vukelića.

Želim također pohvaliti marljivu i sposobnu prevoditeljicu, gospođu Mirjanu Valent, koja se još jednom pomučila zbog mojih tekstova.

Od srca vam svima zahvaljujem što ste omogućili nastanak ove knjige.