SVE ZAHVALJUJUĆI ‘BORCIMA BEZ ORUŽJA’: Čak i kada je na grad u jednom danu palo 9000 granata, Vukovar je imao struju!

Zvuči nevjerojatno, ali tako je bilo.

Čak i kad je Vukovar trpio najžešće napade, sve vitalne gradske službe su funkcionirale. Na grad je znalo pasti po dvije tisuće granata dnevno, a 2. studenog 1991. palo ih je devet tisuća. No, ni tad Vukovarci nisu ostali bez struje!

Ne treba previše napominjati koliko je to pomoglo obrani grada i zbrinjavaju ranjenika u bolnici pa su mnogi zbog toga radnike HEP-a nazivali “borcima bez oružja”. Dakako, neki od njih branili su Hrvatsku i oružjem. Tako je u izravnoj obrani Vukovara sudjelovalo njih 23. Dvojica su, na žalost, poginula, sedmorica su ranjena, a petorica se i dalje vode kao nestali.

Prvi minobacački napadi na Vukovar započeli su još u lipnju 1991. godine, a dalekometnom artiljerijom Grad na Dunavu napadan je od početka kolovoza. Krajem istog mjeseca kreće neprestano granatiranje i zračni napadi pa u rujnu u gradu ostaje samo 13.000 stanovnika.

Vukovar je u to vrijeme branilo oko 800 branitelja, pripanika MUP-a, Narodne zaštite Vukovara, Zbora narodne garde i HOS-a. Tek tada je pristiglo prvo protuoklopno oružje, a zapovjednikom grada imenovan je, kao profesionalna vojna osoba, Mile Dedaković – Jastreb. S vremenom je u Vukovar pritjecalo i oružje, a i novi branitelji, tako da je do 14. studenog – prema svjedočenju Dedakovića – Vukovar branilo oko 1.800 ljudi.

Grad se uskoro našao u okruženju: dio puta prema Bogdanovcima je okupiran pa je jedina veza sa slobodnim teritorijem bila poljska staza kroz kukurizište. No, nije ni ona garantirala siguran prolaz, neprijateljske snage vrebale su i s glavne ceste i iz obližnje šume.

Zbog toga i dolazi do prekida opskrbe električnom energijom: od 27. rujna 1991. godine Vukovar je ostao bez napona. Naime, jedini preostali dalekovod koji je vodio od Vinkovaca, preko kojeg se grad napajao električnom energijom, nije bilo moguće osposobiti. Dio trase nadzirali su JNA i domaći rezervisti koji su, pretpostavlja se, namjerno srušili dio trase spomenutog dalekovoda kako bi presjekli opskrbu grada.

Stoga je bila potrebna hitna reakcija, trebalo je smisliti način kako na izoliranom ‘energetskom otoku’ osigurati napajanje električnom energijom. Na sastanku održanom dan poslije, 28. rujna, pala je odluka da se što hitnije izgradi mali elektroenergetski sustav koji će pokriti područje Vukovara i Borova Naselja. Za početak, trebalo je skupiti sve podatake o raspoloživim agregatima i dopremiti još poneki. No, obruč oko Vukovara u potpunosti je onemogućio dopremu dodatnih.

Potrebni agregati su, srećom, pronađeni u Kombinatu Borovu. Već idućeg dana znalo se s čime se raspolaže i može li se osigurati dovoljno električne energije za potrebe funkcioniranja života u opkoljenome gradu. Odgovor je bio potvrdan. Zahvaljujući agregatima koncipiran je mali elektroenergetski sustav, tako da su sve vitalne gradske službe uskoro profunkcionirale – vodoopskrba, javne kuhinje i pekarne, bolnica, radionice, skloništa kao i prostori Općine, MUP-a, Stožera Teritorijalne obrane i Pošte. Svi su dobili struju.

Radnici na održavanju sustava organizirali su se u tri skupine. Jedna je pokrivala Vukovar, druga Borovo Naselje, a treća – interventna ekipa – brinula se za gradske službe. Mogli su raditi, naravno, samo kad bi stali minobacački napadi. A u kojim su uvjetima radili ‘elektičari’ govori i izvještaj legendarnog Siniše Glavaševića, koji je u večernjim vijestima Radio Zagreba jednom javio da je u Vukovaru protekao razmjerno miran dan. Tog dana na grad palo je 1.500 granata?! Mnogi radnici uopće nisu napuštali krug HEP-ovog Pogona jer nisu imali gdje boraviti, a ondje je, također, u prostorima koji su postali javno sklonište, smještaj pronašlo i stotinjak ljudi.

Zahvaljujući elektroenergetskom sustavu, funkcionirao je i onaj drugi sustav koji život znači – vodoopskrba. U Vukovaru je tada bilo oko 13 tisuća stanovnika, a približno 8,5 tisuća bilo je opskrbljeno vodom, dok su preostali koristili bunarsku. Bolnica je imala tzv. trostruko napajanje, čime je osiguran njen nesmetani rad kao zdravstvene ustanove i civilnog skloništa, dok je dvostruko napajanje imao MUP, Općina, Stožer Teritorijalne obrane i Radio Vukovar. Djelovala je i javna kuhinja u kojoj se pripremalo 6.000 dnevnih obroka, a radile su i pekarnice koje su dnevno osiguravale po jednu lepinju za svakog stanovnika grada.

Jasno, struja je bila potrebna i u javnim, elektirficiranim skloništima te im je na taj način bila osigurana i rasvjeta, ali i grijanje, kao i priključak za radijske i televizijske uređaje kako bi se pratile vijesti.

Dodatno, na deset mjesta u gradu su postavljenje punionice akumulatora koje su omogućavale neprestanu radiovezu vojnog sektora, ali i napajanje automobila te strojeva za vulkanizaciju automobilskih guma.

Nakon žestoke, tromjesečne opsade, branitelji su ostali bez protuoklopnog punjenja te više nisu mogli spriječiti ulazak agresorske vojske u grad. Tri mjeseca pružao se žestok otpor, a tada je nepriteljska sila zauzela grad. U Borovo naselje ušli su dan poslije.

Nakon što je ušla u Vukovar, srpska vojska, četnici i rezervisti započeli su drugi čin vukovarske tragedije. Od muškaraca su odmah razdvojili žene, djecu i starce, koje su nakon višednevnog zlostavljanja pustili na slobodni teritorij Republike Hrvatske. Veliki broj odvezen je u srpske logore i zatvore, a među njima bili su i oni koji su se našli na posebnoj meti – 40 ‘hepovaca’ bili su krivi jer su ‘pravili struju’.

Na nekoj simboličkoj razini ta struja koja je dala svjetlo Vukovaru i u vrijeme najgore opsade predstavljala je nadu. Onu koja se nakon najveće tragedije Domovinskog rata u grad na Dunavu vratila nakon sedam godina progonstva.