Svi se boje objaviti registar bivših Udbaša i Kosovaca. Zašto?

Ne stišava se bura oko zahtjeva za puštanje na slobodu bivših Udbaša Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, koju su zamutili neki hrvatski generali i jedan odvjetnik, koji je navodno i sam radio za tu službu.

Nu, ta priča izgleda da se nastavlja i dalje. Sada traže  pomilovanje od predsjednika RH i Darko Grdić i Ognjen Preost, osuđeni u aferi s milijunskom pronevjerom u Vojno-obavještajnoj agenciji.

Inače, u Hrvatskoj, 30 godina nakon velikosrpske agresije, jedan od najvećih problema i dalje su  pojedini bivši Udbaši i KOS-ovci, ali i drugi slični „elementi“, koji su početkom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, bez ikakve provjere ubačeni u općine, županije, pa čak i u sam državni vrh, ali i u sve pore, od privrede, kulture, glazbe, policije, vojske, medija, sporta, pa do braniteljskih, humanitarnih i sličnih udruga.

Naime, u Službi državne sigurnosti SRH, koju su, do svibnja 1990.  vodili Josip Perković i Zdravko Mustač, (osuđeni ratni zločinci) bilo je 800 djelatnika, 4.600 aktivnih suradnika službe, kako u Hrvatskoj, tako i u inozemstvu, dok je bilo i oko 20.000, pa i više, doušnika.

Većina je mirno i tiho prešla na hrvatsku stranu, pa ako dobar dio njih i dalje nije po tom pitanju aktivan, navodno su ih zamijenili i neki od njima najbližih i u obitelji, što će reći da imamo državu, ali i stare, „provjerene“ kadrove.(Svaka čast iznimkama).

Koliko su bile jake te Perkovićeve, Mustačeve i Manolićeve službe, vidi se i po tome da su uspjeli „razbili“  i Hrvate koji žive u inozemstvu, tako da se ni jedna hrvatska udruga od toga još nije oporavila, od Njemačke, Austrije, Kanade i Australije i da nema nikakvog utjecaja. Samo naivci mogu misliti da ono što nam se svako malo događa, neki, nazovimo ga, „nacionalni ili nacionalistički slučaj“, nema veze s razbijanjem Hrvatske i Hrvata, blaćenjem Domovinskoga rata a još više s onima koji su dali krv i živote za slobodnu, samostanu i neovisnu hrvatsku državu.

Hrvatske  bi se službe uz ostalo morale i trebale baviti i pitanjem: tko su bivši Udbaši i KOS-ovci, koliko ih još ima, gdje su i što rade, kada će Srbija, Crna Gora, domaće izdajice i dezerteri odgovarati za agresiju na našu zemlju, tko su ratni profiteri, odnosno ljudi koji su opljačkali hrvatsku državu dok su drugi za nju krvarili, kada ćemo i hoćemo li uopće dobiti odštetu od agresora, poglavito oni koji su nevini stradali u Domovinskome ratu, zbog čega Srbi u Vukovaru, Borovu Selu, Donjem Lapcu, Negoslavcima i drugim gradovima i mjestima,  ni danas ne priznaju hrvatsku državu, ili zašto ih nitko nikada nije vidio s hrvatskom zastavom u ruci, zatim nas zanima kada će Srbi i Crnogorci vratiti  ono što su u vrijeme rata otuđili, tko je poubijao nevine svećenike i opatice u Hrvatskoj i Hercegovini, tko je razrušio vukovarsku ratnu bolnicu, pa sve do toga kada će početi odgovarati oni koji su čak i umirali s uzvikom „Živio drug Staljin“, koji su nakon (dakle, nakon!) II. svjetskog rata ubijali nevine Hrvate, od Bleiburga, Maceljske šume pa do tzv. Marševa smrti.

Kad će netko odgovarati i za oko 150 dosad otkrivenih masovnih grobnica iz Domovinskoga rata i bezbroj onih koje su (i nisu) otkrivene nakon pobjede Brozovih partizana.

Pojedini hrvatski povjesničari i publicisti u svojim knjigama i publikacijama imenom i prezimenom (!) objavili su imena brojnih bivših Udbaša. Znači nije istina da s tim u svezi nitko ništa ne zna. Međutim, to nitko nije javno komentirao, što će reći da je – prešućeno i marginalizirano.

I onda se s pravom pitamo- jesmo li se za to borili, je li najvažnije pitanje: treba ili ne pomilovati osuđene bivše Kosovce i Udbaše? Još je žalosnija činjenica da pomilovanje  traže oni koji nisu ni pitali, a kamoli dali zahtjev da se oslobode hrvatski branitelji koji su također u zatvoru, koji su  već stari i nemoći, a koji su također dali izniman obol u stvaranju hrvatske države…

Evo, i nekoliko časnih i uvaženih hrvatskih generala poput Ivana Tolja, Andrije Hebranga, Ivana Kapulara i drugih…također se javno usprotivilo zahtjevu o puštanju bivših Udbaša na slobodu, što su podržale i brojne braniteljske udruge, ali i obični građani.

Moramo i trebamo podsjetiti na činjenicu da je Europski parlament svojedobno zatražio da države „zapadnog Balkana“ žurno otvore  dosjee jugoslavenskih tajnih službi, od KOS-a, Udbe pa do vojnih tajnih službi biše SFRJ. To znači da se taj podatak odnosi i na Hrvatsku i da su u tom pogledu ljudi poput Perkovića i Mustača trebali i to poticati, ali nisu.

Kad se bivše Udbaše pitalo i o tome, oni obično kažu da se nemaju čega sramiti. Pa, ako je tako još ima vremena da se to učini, pa kom opanci kom obojci.

U svezi pogodovanja bivšim Udbašima najviše negoduju pojedine braniteljske udruge, a oni koji javno traže da im se izbrišu „svi grijesi“ dobro znaju zašto to čine i zašto ne žele povući potpise.

Nu, zahtjev, nekih naših  generala, da  se Udbaše pusti na slobodu, možda bi imao kakvu-takvu svrhu da su se Perković i Mustač ikada pokajali, da su zatražili oprost  hrvatskog naroda, ali ne, oni se i dalje pretvaraju da im je bila dužnost progoniti nevine ljude, kao što im je bila „dužnost“ 1991. preokrenuti kapute.

Ali, u svemu tome ima i jedan čudan ili bolje rečeno smiješan podatak. Umjesto da smo mi napravili lustraciju među  Udbašima, oni su „lustrirali“ prije svih – hrvatske domoljube, odnosno one koji su branili i obranili hrvatsku državu!

Sada, da ti pamet stane, „mladi udbaši“ traže da se vrati ime trga maršala Tita u Zagrebu.

Bojimo se da će u tome uspjeti i da će djeca u školi ponovno učiti “Žikina kola“.

Stoga, na kraju krajeva, preporučamo predsjedniku Republike da ako treba neka pomiluje pojedine hrvatske branitelje i stradalnike, ali nikako osuđenu dvojicu  bivših, visokih dužnosnika, pripadnika jugo-komunističke, kosovske i udbaške službe, jer bi na taj način taj potez izazvao još veći razdor i podjele u hrvatskom narodu.

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)