Višnja Starešina: Zašto su Torcida i BBB brži od vojnog helikoptera?
Staru smo godinu ispratili s prizorima iz Petrinje, Siska, Gline… Kad je već izgledalo da više nema mjesta za još jednu tragediju u godini prepunoj pošasti, iskušenja i ograničenja, razorni potres pogodio je Banovinu. I Hrvatska se ponovo na najdrastičniji način suočila sa svojom stvarnom slikom. Iza razorenih kuća i izgubljenih ili uzdrmanih života ljudi izronila su desetljeća nebrige za jedan od najnapaćenijih, politički zaboravljenih i najsiromašnijih hrvatskih krajeva. Ukazao se jaz između trulog sustava okupiranog od bezličnih političkih podobnika i još uvijek žive i pozitivne, obične Hrvatske, s ljudima velikog srca, spremnih za pomoć i sposobnih za brzu samoorganizaciju. Dok se "sustav" satima slikao u obilasku ruševina, kombiji puni volontera, autobusi puni hrane i drugih potrepština već su jurili iz Zagreba, Splita, Dubrovnika, Rijeke u pomoć ljudima. Prije "sustava" u pomoć su priskočili zagrebački Bad Blue Boysi (bili su najbliži), splitska Torcida, riječka Armada… S paketima hrane i odjeće do zabačenih sela su se prvi probili volonteri katoličkih udruga i ad-hoc organizirani Facebook prijatelji. S agregatima, kontejnerima i kamp-kućicama prvi su u pomoć pristigli organizirani privatni poduzetnici iz središnje Hrvatske, iz Istre, iz Dalmacije…
Pitate se kako je moguće da kombi s volonterima Torcide stigne u Petrinju iz Splita brže nego vojni helikopter iz Zagreba, koji je trebao pokupiti najteže bolesnike iz dvorišta razrušene bolnice, da se ne smrznu? Jednostavno, oni zaista žele pomoći, dogovore se i – krenu. A vojno-zapovjedni vrh želi pokazati koliko je blizak predsjedniku Vlade pa ga slijede u stopu u obilasku ruševina. I tako cijelo poslijepodne. Pa kako da u toj zauzetosti dignu helikopter za najteže pacijente?
Svježi prizori potresa na trenutak su potisnuli i pandemiju koronavirusa koja nas je u prošloj godini uvela u jedan drukčiji svijet, napravila od nas tehničare za prilagodbu novim pravilima, pravilima za život s koronom. Niti jedna druga kriza nije u tako kratkom roku na globalnoj razini toliko upravljala ljudskim životima, podijelila ljude na one prve koji donose odluke kojima velikim dijelom reguliraju našu osobnu i poslovnu svakodnevicu, i na one druge, odnosno većinu nas izvan tog ekskluzivnog upravljačkog kruga, od kojih se očekuje da te odluke slušamo i provodimo.
Razumijem da nije lako onima prvima (uključujući hrvatsku Vladu, stožer i pripadajuće im savjetnike svake vrste) koji već desetak mjeseci, iz dana u dan moraju svojim odlukama i mjerama parirati nepredvidivoj i nepoznatoj epidemiji virusa. No frustrirajuća je pozicija nas drugih, koje se obvezuje da te mjere primjenjujemo i očekuje se da to činimo bez suvišnih "zašto", čak i kada su mjere sasvim besmislene poput blagdanskog zatvaranja međužupanijskih granica. Ako propitujete ili posumnjate, odmah ste potencijalni širitelj virusa. Ili ste u najmanju ruku širitelj lažnih vijesti.
Lažna vijest
A što je to lažna vijest kada su mjere protiv epidemije koronavirusa posrijedi? Je li lažna vijest da je Hrvatska pobijedila koronavirus ili da je što se epidemije tiče najgora u Europi? Da ublažavanje mjera nije doprinijelo širenju virusa ili da pooštravanje mjera pridonosi zaustavljanju epidemije? Da maske barem djelomično zaustavljaju širenje virusa ili da su posve besmislene? "Istine“ o koroni mijenjaju se na dnevnoj osnovi, što je danas istinito sutra može postati lažno i obrnuto. Posljedica je informacijski kaos koji sve ozbiljnije prijeti i društvenom i osobnom psihičkom zdravlju. Nedavno istraživanje provedeno u Izraelu pokazalo je da u posljednjih deset mjeseci svaki peti stanovnik pati od depresije ili duboke depresije. A riječ je o državi u stalnoj ratnoj opasnosti, čije je stanovništvo naviklo i uvježbano nositi se s opasnošću i stresom. U nas se tek u posljednje vrijeme, još uvijek stidljivo, počinje govoriti o utjecaju korona-epidemije na psihičko stanje nacije, počevši od liječnika i medicinskog osoblja koji su na prvoj crti obrane. Još se i ne govori o posljedicama na generaciju koja u svoje zrelo doba ulazi s maskom na licu, u okruženju potencijalnih nositelja virusa, s kompjutorom kao najboljim prijateljem i savjetnikom, koja druge ljude susreće online, studira online, radi online, život naručuje online, emocije dijeli online… I uz to se još trese, ozbiljno trese.
Zato su moje najveće želje za 2021. godinu vezane uz ove dvije po Hrvatsku najveće pošasti 2020: potrese i korona-epidemiju. Prvo, želim da se što više vratimo životu offline. Cijepljeni ili necijepljeni. I drugo, želim da ljudi koji su pokazali toliko dobre volje, poštenja i znanja u pomoći poslije zagrebačkog i petrinjskog potresa budu u prvom redu kada se budu raspodjeljivala sredstva za obnovu, da se njihovo znanje i njihova energija ugrade u tu obnovljenu Hrvatsku. No bojim se da ove želje neće pasti na plodno tlo. Već smo duboko otišli online. Povratak na staro je više nemoguć. Pitanje je tek kako regulirati novo online bivanje. A što se druge želje tiče: možda ste primijetili da se političko-gospodarski lešinari trulog sustava već grupiraju i markiraju pozicije za buduću raspodjelu novca za obnovu. Dakle, bojim se: ni u Novoj, ništa nova.
