UBIJENA I STRADALA DJECA ZADRA I ZALEĐA: Imena iza ratnih brojki i pravda koju obitelji čekaju

Njihove smrti dio su civilnog stradanja koje traje u sjećanju obitelji i u nedovršenim kaznenim predmetima.

Obrana Zadra u listopadu 1991. ostala je upisana u povijest hrvatskoga otpora. Ali povijest grada i njegova zaleđa ne može se ispričati samo položajima branitelja, zaustavljenim tenkovima i datumima primirja. Mora se ispričati i imenima ljudi koji nisu preživjeli granatiranja, okupaciju, zasjede i eksplozije.

Posebno imenima djece.

Njihovi životi završavali su u različitim godinama i na različitim mjestima. Neka su ubijena vatrenim oružjem, neka u granatiranju, a neka su poginula od mina i zaostalih eksplozivnih naprava. Svaka od tih smrti traži vlastitu rekonstrukciju. Obiteljima pripada zajedničko pravo: da se njihova djeca pamte po imenima i da se za njihovu smrt utvrdi odgovornost.

Listopadski napadi i civilne žrtve grada koji se branio

U prvim danima listopada 1991. Zadar je bio izložen napadima JNA i pridruženih srpskih snaga. Granate su pogađale gradske četvrti i povijesnu jezgru, a stanovništvo je zaklon tražilo u podrumima i skloništima. HRT u svojem prikazu obrane grada navodi 23 poginula civila i više od 120 pogođenih objekata, uz vrhunac razaranja 6. listopada.

Ratni zapovjednik Marko Čulina u javnom osvrtu 2021. također je naveo 23 poginula civila tijekom teških listopadskih dana. Izložio je i podatak o 26 poginulih branitelja i policajaca te više od stotinu ranjenih civila i branitelja zajedno. Posljednja brojka ne predstavlja zaseban broj ranjenih civila.

Izvori različito vremenski opisuju broj 23. Bez potpunoga poimeničnog popisa ne treba sve te smrti pripisati isključivo 5. listopada niti tvrditi da su potvrđeno nastupile samo 5. i 6. listopada.

Civilno stradanje zadarskoga područja nastavilo se i nakon obrane grada. Za obitelji ubijenih i poginulih djece rat se zato ne može ograničiti na jednu listopadsku obljetnicu.

Što znači podatak o 389 poginulih civila

Predsjednica Udruge hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata Zadarske županije Ljubica Krcić u razgovoru za Glas Koncila, objavljenom 14. ožujka 2019., navela je da je udruga evidentirala 389 smrtno stradalih i 203 ranjena civila. Naglasila je da je najviše civilnih žrtava bilo na benkovačkom području.

To je podatak iz ratne evidencije udruge za područje županije. Ne odnosi se na jedan dan, samo na grad Zadar ili isključivo na listopadski napad 1991.

I broj dječjih žrtava zahtijeva preciznost. Ožujski tekst Glasa Koncila iz 2019. razlikuje djecu stradalu u županiji, dijete stradalo pod drugim okolnostima i dijete rođeno u Zadru, a ubijeno u Erveniku. U studenome iste godine predstavljena je slikovna monografija „Hrvatski anđeli”, posvećena 22 žrtvama, s 21 javno objavljenim imenom. Identitet jedne žrtve nije objavljen prema želji roditelja.

Taj memorijalni obuhvat ne smije se automatski predstavljati kao konačan statistički broj maloljetnika ubijenih unutar današnjih granica županije. Uključuje i žrtve Ervenika te mlade ljude koji su u trenutku smrti već navršili osamnaest godina.

To ne umanjuje njihovo stradanje. Obvezuje nas da njihove živote opisujemo točno.

Marija i Ante Baković: povratak od bake završio je ubojstvom

Marija Baković imala je deset godina. Njezin brat Ante imao je sedam.

Ubijeni su 23. listopada 1992. na cesti između Vrane i Pakoštana, zajedno s ocem Ivanom. Prema objavljenoj rekonstrukciji, vraćali su se iz posjeta baki u Banjevcima kada je na njihov automobil otvorena vatra iz zasjede. Nisu preživjeli ni djeca ni njihov otac, hrvatski dragovoljac koji je tada imao 34 godine.

Marija je bila rođena 10. srpnja 1982., a Ante 14. prosinca 1984. Ante, dakle, nije doživio osmi rođendan, premda ga stariji napisi često opisuju kao osmogodišnjaka.

Majka Smilja ostala je bez supruga, kćeri i sina. Njezino svjedočanstvo dio je dokumentarnog filma „Otkrhnuti”.

Za takav gubitak nema rečenice koja može pružiti dovoljnu utjehu. Ali postoji obveza koja se može ispunjavati: sačuvati istinu o onome što se dogodilo i tražiti odgovor tko je pucao na automobil u kojem su bila djeca.

U godišnjem izvješću udruge za 2025. uz njihovo stradanje i dalje se navodi izostanak kaznene odgovornosti. Noviju javno objavljenu pravomoćnu osuđujuću presudu ova provjera nije pronašla.

Šime Baričić nije doživio treći rođendan

Šime Baričić rođen je 22. rujna 1990., a ubijen je tijekom granatiranja Svetoga Filipa i Jakova 3. lipnja 1993.

Iako se u komemorativnim zapisima često naziva trogodišnjakom, prema objavljenim datumima imao je dvije godine i osam mjeseci. Udruga ga navodi kao najmlađu žrtvu agresije u svojoj zadarskoj evidenciji.

Šimin život stao je prije dobi u kojoj većina djece započinje stvarati uspomene koje će ponijeti u odraslost. Njegovu su budućnost morali nastaviti pamtiti drugi: roditelji, sestra, rodbina i zajednica.

Marijo i Marin: utočište ih nije sačuvalo

Marijo Uskok i Marin Karamarko poginuli su u Zadru 18. travnja 1993. od kasetnog streljiva, odnosno takozvanih zvončića.

Njihove su obitelji bile izbjegle iz svojih domova i smještene u gradu. U istom događaju ranjena je Marijeva sestra Nikolina.

Marijo, rođen 11. rujna 1979., imao je trinaest godina. Marin, rođen 26. travnja 1980., imao je dvanaest. Do njegova trinaestog rođendana ostalo je osam dana.

Njihova priča pokazuje što je za djecu značio ratni pojam utočišta. Odlazak iz vlastitoga doma mogao je pružiti zaklon, ali nije mogao jamčiti sigurnost. Rat ih je sustigao i ondje gdje su njihove obitelji pokušavale nastaviti život.

Danijel Čirjak: šestogodišnji dječak poginuo je s majkom

Danijel Čirjak imao je šest godina kada je 17. srpnja 1992. poginuo zajedno s majkom Nadom od mine na području Gorice i Raštana, u tadašnjoj zoni razgraničenja. Udruga je objavila datume njegova života: 4. siječnja 1986. – 17. srpnja 1992.

Danijel i Nada podsjećaju da civilne žrtve nisu stradavale samo u trenutku napada. Mine su pretvarale prostor svakodnevnoga života u opasnost koju ljudi nisu uvijek mogli prepoznati ili izbjeći.

Za svaku takvu smrt treba ustanoviti mjesto, vrstu naprave i okolnosti stradanja. Precizna evidencija čuva i mogućnost utvrđivanja odgovornosti.

Mira Erstić: sedamnaest godina života

Mira Erstić ubijena je u Medviđi 9. veljače 1993.

Udruga civilnih stradalnika navodi da je rođena 7. ožujka 1975. Prema tim datumima imala je sedamnaest godina i nije doživjela osamnaesti rođendan. Njezina majka Stoja također je smrtno stradala u ratu, tijekom granatiranja Biograda na Moru. uhcsdr.hr

Mira pripada žrtvama pokolja u zaseoku Erstići. Za zločine u Medviđi hrvatsko je tužiteljstvo podiglo optužnicu protiv četvorice osoba 2018., što bilježi službeno godišnje izvješće DORH-a.

Postojanje optužnice nije isto što i pravomoćna osuda. U pregledanim javnim izvorima nije pronađena pravomoćna osuđujuća presuda za pokolj od 9. veljače 1993.

Slobodan i Goran Čengić: ubijena je cijela obitelj

Slobodan i Goran Čengić ubijeni su 18. siječnja 1992. u Erveniku, zajedno s ocem Dragom i majkom Nevenkom. Obiteljska kuća zapaljena je.

Prema datumima koje je objavila udruga, Slobodan je imao deset godina, a Goran četiri. Slobodan je rođen 28. studenoga 1981., a Goran 17. rujna 1987. Starije izvještaje koji Slobodana nazivaju jedanaestogodišnjakom treba čitati uz tu ispravku. uhcsdr.hr

Ervenik se danas nalazi u Šibensko-kninskoj županiji. Djecu povezanu sa zadarskim memorijalnim popisom treba spomenuti, ali njihovu smrt ne treba premještati u Zadar niti pribrajati bez objašnjenja žrtvama stradalima unutar današnje Zadarske županije.

Imena koja moraju ostati u javnom sjećanju

U javno objavljenom popisu uz monografiju „Hrvatski anđeli” navedeni su:

Ante Baković, Marija Baković, Danijel Čirjak, Jure Čirjak, Marijo Uskok, Marko Majica, Tomislav Sučević, Perica Turčinov, Martina Bibić, Šime Baričić, Goran Čengić, Davor Zelić, Dubravko Rnjak, Hrvoje Perić, Jure Gospić, Marin Karamarko, Miljenko Šljepica, Nedjeljko Gagić, Vladimir Vrkić, Mira Erstić i Slobodan Čengić.

Identitet jedne žrtve nije javno objavljen prema odluci roditelja.

Među navedenim žrtvama Tomislav Sučević, rođen 10. lipnja 1973., stradao je 26. svibnja 1992., a Davor Zelić, rođen 16. siječnja 1975., 25. siječnja 1993. Obojica su navršila osamnaest godina. Zato ih je precizno opisivati kao mlade civilne žrtve, uz djecu koju obuhvaća ista memorijalna cjelina.

Tko je odgovarao: presude postoje, ali ne zatvaraju sve slučajeve

Momčilo Perišić i još 18 časnika JNA osuđeni su u odsutnosti presudom Županijskog suda u Zadru od 24. travnja 1997. Perišiću je izrečeno dvadeset godina zatvora, a ostalima kazne od deset do dvadeset godina.

Presuda je obuhvatila granatiranje Zadra i okolice u rujnu i listopadu 1991., s najmanje trideset smrtno stradalih civila. Vrhovni sud potvrdio ju je 27. travnja 1999. godine

To je širi obuhvat od komemorativnog podatka o 23 civila u listopadskim danima obrane. Te se dvije brojke ne zbrajaju.

Aleksandar Lazarević, jedan od osuđenih časnika, poslije je izručen Hrvatskoj i dobio obnovljeno suđenje. Županijski sud u Splitu 9. lipnja 2014. osudio ga je na sedam godina, a Vrhovni sud 2. prosinca 2014. povećao je kaznu na deset godina zatvora. Pravomoćnu odluku bilježi izvješće o praćenju suđenja za ratne zločine.

Perišićeva oslobađajuća haška presuda iz 2013. odnosila se na drugi predmet: na zločine povezane sa Sarajevom, Srebrenicom i granatiranjem Zagreba 1995. Ona ne predstavlja oslobađajuću presudu za granatiranje Zadra 1991.

Za ubojstvo obitelji Čengić osmorica optuženika osuđena su 1993. na po petnaest godina zatvora. Presudu je iste godine potvrdio Vrhovni sud. Damir Travica izručen je iz Velike Britanije 2008. i služio je kaznu. Postoji, dakle, dokumentiran slučaj izvršavanja kazne za zločin u kojem su ubijena djeca povezana sa zadarskim memorijalnim popisom.

Kasnije obnove postupaka mijenjale su dio prvotnih odluka. Prema izvještaju Slobodne Dalmacije, Nebojša i Željko Travica pravomoćno su oslobođeni 2018. nakon obnovljenog postupka, u kojem ih se više nije teretilo za ubojstvo obitelji Čengić. Sud je utvrdio nedostatak u opisu povrede međunarodnog prava u izmijenjenoj optužnici za druge radnje nad civilima. Njih se zato ne smije predstavljati kao osobe protiv kojih i dalje vrijedi prvotna osuđujuća presuda.

Postojanje tih presuda ne daje odgovor za svaku smrt s memorijalnog popisa. Za svaku pojedinačnu žrtvu potrebno je ustanoviti jesu li njezina smrt i odgovornost za nju obuhvaćene određenom optužnicom ili presudom.

Obiteljima pripada odgovor za njihovo dijete

Ljubica Krcić u razgovoru za Glas Koncila 2019. opisala je nezadovoljstvo obitelji odnosom pravosuđa:

„Nikada Državno odvjetništvo nije kontaktiralo s nama osim s jednom našom članicom koja je svjedočila u Den Haagu.”

To je tadašnja izjava predstavnice udruge. Ne može se bez nove potvrde pretvoriti u tvrdnju o svakom kontaktu institucija s obiteljima do danas. Ali ostaje važno svjedočanstvo osjećaja napuštenosti koji su obitelji javno iznosile.

Njima ne može biti dovoljno priopćenje da se ratni zločini općenito istražuju. Trebaju odgovor o vlastitom djetetu: vodi li se predmet, što je utvrđeno, postoji li osumnjičeni, je li podignuta optužnica i što priječi dovršetak postupka.

Presuda ne može vratiti Mariju i Antu majci. Ne može Šimi podariti treći rođendan ni Marinu onih osam dana do trinaestoga. Ali može imenovati odgovornost i potvrditi da se njihova smrt ne prihvaća kao događaj za koji više nitko ne mora položiti račun.

Zadar se obranio. Djeca koju je rat ubio ili odveo u smrt nisu dobila priliku dočekati vlastitu budućnost.

Njihova imena, točne okolnosti stradanja i pravo obitelji na istinu moraju ostati trajna obveza.