Mladen Pavković: Arhitekt pobune s hrvatskom mirovinom
- Nije Štrbac jedini koji nije, a trebao je sjesti na optuženičku klupu. Umjesto da bude procesuiran, mi ga još nagrađujemo hrvatskom mirovinom! Koliko još takvih ima?- upitao se Marko Miljanić, legendarni zapovjednik obrane Škabrnja.
Naime, ime Save Štrbca, nekadašnjeg zadarskog i benkovačkog suca, a potom jednog od ključnih aktera pobune protiv Republike Hrvatske, ponovno aktualizira rasprave o nekažnjenim dužnosnicima paradržavnih struktura. Danas direktor Dokumentaciono-informacionog centra Veritas sa sjedištem u Beogradu, Štrbac u Hrvatskoj slovi za jednog od glavnih kreatora medijske i pravne propagande protiv hrvatske države. No, izvan sfere javnih istupa, ključni razlozi zbog kojih pravni stručnjaci i udruge proizašle iz Domovinskog rata traže njegovo procesuiranje leže u njegovoj visokoj institucionalnoj i operativnoj ulozi unutar struktura samoproglašene Republike Srpske Krajine.
Savo Štrbac nije bio tek pasivni promatrač zbivanja, već dio samog vrha političkog i upravnog aparata pobunjenih Srba. Obnašao je dužnost tajnika takozvane Vlade RSK, a pred sam kraj rata i funkciju ministra informiranja. S te pozicije Štrbac je izravno sudjelovao u funkcioniranju i održavanju režima koji je izgrađen na temeljima etničkog čišćenja, ubojstava, pljačke i sustavnog protjerivanja nesrpskog stanovništva. Povjesničari i istraživači Domovinskog rata također ga povezuju s radom lokalnih ratnih i kriznih štabova na području Ravnih kotara, i to upravo u razdobljima kada su na tim prostorima počinjeni neki od najtežih zločina, poput masovnog pokolja civila i branitelja u Škabrnji i Nadinu.
Od 1993. Štrbac se nalazio na čelu Komisije RSK za razmjenu zarobljenika, a upravo ta funkcija nosi najveći teret potencijalne zapovjedne i institucionalne odgovornosti. Kao predsjednik tijela koje je odlučivalo o sudbinama zarobljenih hrvatskih branitelja i civila, Štrbac je morao imati detaljna, svakodnevna saznanja o lokacijama i postojanju ilegalnih logora na okupiranom području, sustavnom zlostavljanju, mučenju i ubojstvima zatočenika te o identitetu osoba koje su upravljale tim objektima. Kritičari ističu da prema međunarodnom pravu skrivanje informacija o sudbinama nestalih i pasivno promatranje nehumanog postupanja sa zarobljenicima povlači izravnu kaznenu odgovornost.
Iz hrvatske perspektive, Štrpčevo djelovanje opisuje se kao integralni dio udruženog zločinačkog poduhvata usmjerenog na rušenje ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske i stvaranje takozvane Velike Srbije. Nakon sloma paradržave u oslobodilačkoj operaciji Oluja, Štrbac u Beogradu osniva centar Veritas. Kroz rad tog centra optužuje ga se za nastavak informacijskog rata, odnosno plasiranje selektivnih podataka, preuveličavanje srpskih gubitaka te manipulaciju žrtvama s ciljem kriminalizacije obrambenih operacija Hrvatske vojske. Poznato je da je upravo Veritas godinama opskrbljivao Haaško tužiteljstvo dokumentacijom u procesima protiv hrvatskih generala.
Dok pravna država po pitanju njegova procesuiranja godinama tapka u mjestu, javnost dodatno iritira činjenica da Savo Štrbac danas uredno prima mirovinu iz proračuna Republike Hrvatske. Mirovina mu je dodijeljena na temelju godina radnog staža koje je prije rata ostvario u hrvatskom pravosuđu, istom onom pravosuđu i državi koje je kasnije oružanom pobunom nastojao uništiti. Pitanje odgovornosti Save Štrpca ostaje jedan od najvećih simbola neprocesuiranih političkih i institucionalnih vođa pobune, čija odgovornost ne leži nužno u povlačenju okidača, već u organizaciji i održavanju sustava koji je te zločine omogućio i ozakonio.
Mladen Pavković
