Pupovac ponovno dijeli lekcije Hrvatskoj nakon Oluje, dok iz Srbije i dalje stižu poruke o „pogromu“

Milorad Pupovac, predsjednik SDSS-a i saborski zastupnik, sazvao je u petak, 7. kolovoza, izvanrednu konferenciju za novinare zbog događaja koji su uslijedili nakon službenog obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti te 31. obljetnice VRO Oluja u Kninu.

Pupovac se posebno osvrnuo na povike i pjesme koje su se čule u Kninu, na pripadnike IX. bojne HOS-a „Rafael vitez Boban“, predvođene Markom Skejom, te na skupinu navijača. Ono što je čuo nazvao je „jezivim“, a poruke koje smatra govorom mržnje opisao je kao napad na demokraciju i ustavne vrijednosti Republike Hrvatske. Prozvao je i državne institucije, uključujući Državno odvjetništvo, zbog izostanka reakcije.

Kako je izvijestila Slobodna Dalmacija s Pupovčeve izvanredne konferencije za novinare, predsjednik SDSS-a događaje u Kninu opisao je kao napad na demokraciju i temeljne vrijednosti Ustava Republike Hrvatske.

Kao saborski zastupnik ima pravo upozoravati na pojave koje smatra protuzakonitima ili protuustavnima. Govor mržnje i pozivanje na nasilje ne mogu se opravdavati domoljubljem. No njegov nastup otvara i drugo pitanje: koliko je jednako glasan kada zapaljiva politička retorika i pokušaji prekrajanja povijesti Domovinskog rata dolaze iz službenog Beograda?

Razlog za to pitanje nije potrebno tražiti daleko. Samo nekoliko dana prije Pupovčeve konferencije iz Srbije su ponovno stizale poruke o Oluji koje se teško mogu opisati kao doprinos smirivanju odnosa.

Beograd ponovno govori o Oluji kao „pogromu“

U Mrkonjić Gradu 4. kolovoza održana je središnja komemoracija Srbije i Republike Srpske u povodu Oluje. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ponovno je govorio o „pogromu“, a iznio je i vlastito tumačenje početka rata prema kojem Srbi nisu bili oni koji su izazvali sukobe.

„Vi ste izazivali te sukobe, a ne mi Srbi“, rekao je Vučić govoreći o Hrvatskoj i raspadu Jugoslavije, objavio je Tanjug. Istodobno je tvrdio da su Srbi željeli sačuvati zajedničku državu i ostati na svojim ognjištima.

Takva poruka nije stigla s margine političke scene niti s anonimnog profila na društvenim mrežama. Izgovorio ju je predsjednik Republike Srbije na službenoj komemoraciji pred državnim vrhom.

Slična retorika nije nova. Prošlogodišnja službena srbijanska manifestacija održana je pod nazivom „Oluja je pogrom – Pamtimo zauvek“, uz nazočnost predsjednika Srbije, predsjednice Narodne skupštine, predsjednika Vlade, ministra obrane i načelnika Glavnog stožera Vojske Srbije, prema službenim podacima Ministarstva obrane Republike Srbije.

Najavljujući ovogodišnji skup u Mrkonjić Gradu, Vučić je već u srpnju ponovno upotrijebio izraz „pogrom“, dok je organizacijski odbor događaj opisivao kao obilježavanje stradanja u „zločinačkoj vojno-policijskoj Oluji“ i „hrvatskom pogromu nad Srbima“.

Riječ je, dakle, o političkoj poruci koja se ponavlja i koja Oluju izdvaja iz ratne kronologije koja joj je prethodila. U takvom prikazu u drugi plan padaju pobuna dijela hrvatskih Srba, uloga JNA, višegodišnja okupacija dijela hrvatskog teritorija te činjenica da je operacija Oluja provedena na području međunarodno priznate Republike Hrvatske.

Pupovčevo svjedočanstvo iz 1991.

Posebnu težinu u tom kontekstu ima dio Pupovčeve konferencije u kojem se vratio u 1991. godinu.

Ispričao je da se tijekom svojih tadašnjih antiratnih aktivnosti sastao s jednim od najviših dužnosnika Republike Srbije i pokušao zagovarati mirno rješenje.

Kako je Pupovac ispričao na konferenciji za novinare, jedan od tadašnjih visokih dužnosnika Republike Srbije rekao mu je: „Vi ne možete živjeti s ustašama“, misleći pritom na Srbe u Hrvatskoj, izvijestila je Slobodna Dalmacija.

Pupovac je, kako je ispričao, uzvratio pitanjem što taj dužnosnik zapravo zna o ustašama, Hrvatima i životu s Hrvatima.

Upravo taj detalj iz njegova vlastitog sjećanja pokazuje kakva se retorika koristila još prije otvorenog rata. Hrvate se generaliziralo i poistovjećivalo s ustašama, stvarajući sliku prema kojoj zajednički život navodno više nije moguć.

Zbog toga Pupovčevo svjedočanstvo danas ima dodatnu težinu. Ono pokazuje da dobro poznaje način na koji su se takve poruke koristile početkom devedesetih i koliko opasne mogu biti kada postanu dio političkog govora.

Tim je teže zanemariti činjenicu da se iz Beograda i desetljećima poslije čuju tvrdnje kojima se odgovornost za početak rata nastoji prebaciti na Hrvatsku, dok se Oluja opisuje gotovo isključivo kao zločin nad Srbima.

Četnička simbolika u Srbiji ne može biti prešućena

U raspravi o povijesnim simbolima i ekstremizmu ne može se zaobići ni odnos prema četničkom pokretu u Srbiji.

Viši sud u Beogradu 2015. godine rehabilitirao je Dragoljuba Dražu Mihailovića, zapovjednika Jugoslavenske vojske u otadžbini. Sud je poništio presudu iz 1946. zbog utvrđenih povreda njegovih prava u tadašnjem postupku i vratio mu građanska prava. Sama odluka ne znači sudsku potvrdu niti opravdavanje svih aktivnosti četničkog pokreta tijekom Drugog svjetskog rata, izvijestio je RTS.

Službeni RTS, međutim, izvijestio je da su objavljivanju odluke u beogradskoj Palači pravde prisustvovali pripadnici Ravnogorskog pokreta i osobe s četničkim obilježjima.

To je činjenica koja također pripada raspravi o odnosu prema spornoj povijesnoj simbolici. Kritizirati ono što se pojavljuje u Hrvatskoj, a pritom zanemarivati dokumentirane primjere četničkih obilježja i veličanja četničkog pokreta u Srbiji, ne bi bilo uvjerljivo.

To, dakako, ne znači srbijansku mladež proglašavati četničkom niti cijeli srpski narod poistovjećivati s ekstremizmom. Takva generalizacija ne bi bila ni točna ni profesionalna. Ali jednako tako nema razloga prešućivati konkretne pojave samo zato što se događaju s druge strane granice.

Pupovac o Kninu glasno, o porukama iz Beograda znatno tiše

Tri dana nakon što je predsjednik Srbije na državnom skupu Oluju ponovno nazvao „pogromom“ i pokušao odgovornost za početak ratnih sukoba prebaciti na Hrvatsku, Milorad Pupovac u Zagrebu je održao izvanrednu konferenciju posvećenu događajima nakon službene proslave u Kninu.

Tu dolazimo do srži problema njegova nastupa.

Hrvatska početkom devedesetih nije krenula u rat radi osvajanja tuđeg teritorija. Na njezinu području izbila je oružana pobuna dijela hrvatskih Srba, potpomognuta snagama JNA i politikom tadašnjeg vodstva Srbije. Dio međunarodno priznatog hrvatskog teritorija godinama je bio izvan ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske, a Olujom je 1995. oslobođen njegov najveći dio.

U predmetu protiv Milana Martića MKSJ je utvrdio da je Martić sudjelovao u udruženom zločinačkom pothvatu kojemu je cilj bio stvaranje ujedinjene srpske države prisilnim uklanjanjem nesrpskog stanovništva, a među sudionicima je sud naveo i Slobodana Miloševića te niz drugih političkih i vojnih osoba. Martićeva kazna od 35 godina pravomoćno je potvrđena 2008, prema presudi MKSJ-a.

Zbog toga se pojedini povici i incidenti nakon proslave u Kninu ne mogu stavljati u isti povijesni okvir sa službenim političkim porukama kojima se pokušava izmijeniti karakter Domovinskog rata i Hrvatsku prikazati kao glavnog krivca za sukob.

Osuda govora mržnje ili protuzakonitih postupaka u Hrvatskoj legitimna je kada za nju postoje činjenice. No jednako je legitimno očekivati od Pupovca da jasno reagira kada predsjednik Srbije na državnoj manifestaciji iznosi teze kojima se relativizira odgovornost politike koja je početkom devedesetih podupirala pobunu i rat na hrvatskom teritoriju.

Pupovac vrlo precizno bira riječi kada upozorava Hrvatsku na ono što smatra neprihvatljivim. Upravo zato upada u oči znatno slabiji naglasak koji daje porukama službenog Beograda kada se Oluja ponovno naziva „pogromom“, a odgovornost za rat nastoji prebaciti na Hrvatsku.

Hrvatska se nema razloga opravdavati zbog obilježavanja pobjede u vojno-redarstvenoj operaciji Oluja kojom je oslobođen najveći dio njezina okupiranog teritorija. Pojedinačna kaznena djela počinjena tijekom i nakon operacije ne smiju se prešućivati niti mogu biti izvan dosega pravosuđa, ali ona ne mijenjaju karakter Hrvatske kao države koja je branila i oslobađala vlastiti teritorij.

Upravo je zato pogrešno svoditi raspravu na formulaciju prema kojoj bi Hrvatska i Srbija jednostavno trebale primjenjivati „ista mjerila“, kao da je riječ o dvjema državama s jednakom ulogom u ratovima devedesetih.

Nisu imale jednaku ulogu.

Jedno je kritizirati konkretan incident u Kninu, a drugo je prešućivati političke poruke kojima se desetljećima poslije pokušavaju zamagliti agresija, okupacija hrvatskog teritorija i okolnosti koje su dovele do Oluje.

Pupovčeva kritika Hrvatske bila bi uvjerljivija kada bi s jednakom jasnoćom reagirao na takve pokušaje iz Beograda. Dok god je prema Kninu izrazito glasan, a prema takvim porukama iz Srbije znatno tiši, pitanje njegove političke dosljednosti ostaje sasvim opravdano.