100 GODINA OD SMRTI FRANA SUPILA – DOMOLJUBA KOJI JE IZGORIO ZA HRVATSKU

U našoj prebogatoj povjesnici, među brojnim domoljubima i junacima koji su se kroz stoljeća nesebično i bez ostatka žrtvovali za svoj narod i hrvatsku Domovinu, ime pravaša Frana Supila upisano je zlatnim slovima.

Zaslužio je da ga pamtimo. I da se sjećamo njegove žrtve.

Fran je rođen 30 studenoga 1870. godine, na jugu Hrvatske, u Cavtatu, u težačkoj seljačkoj obitelji od oca Ive i majke Mare (rođene Guljemović). Već kao srednjoškolac, s nepunih 15 godina sudjeluje na prosvjedima protiv Austrije i njezine politike (u Dubrovniku gdje pohađa školu, u povodu dolaska prijestolonasljednika Rudolfa 1885. godine), zbog čega mu je zabranjeno daljnje školovanje na cijelom području Monarhije. Uspio je ipak svršiti građansku školu – nakon dobivenog dopuštenja od tadašnjih vlasti – ali siromašna obitelj nije ga u stanju uzdržavati da bi pohađao gimnaziju, te upisuje nižu pomorsku školu u Gružu, od kuda je izbačen zbog sukoba sa školskim vlastima i završava na Poljodjelskoj školi u istom mjestu. Bistar i načitan kakav je bio, raspolagao je daleko širim znanjem nego mu je to sama (formalna) izobrazba pružala, te poslije stjecanja svjedodžbe radi kao putujući učitelj i od toga se uzdržava.

Njegov rad na osnivanju domoljubnog lista Crvena Hrvatska (1890. godine), čiji je i glavni urednik punih 10 godina, ujedno je i početak političkog djelovanja ovog 20-godišnjeg sanjara i idealista kojemu je na prvom mjestu bila sloboda hrvatskoga naroda i ispravljanje nepravdi koje su mu nanošene. Na liniji hrvatske pravaške misli, žestoko se bori za sjedinjenje Dalmacije i Hrvatske u vremenima kad su otpori ovoj prirodnoj težnji Hrvata bili toliko jaki, da se ponekad činilo kako su svi ti napori uzaludni. Nije posustajao, niti se predavao i ta njegova upornost i tvrdoglavost, ogromna energija koju je ulagao, na kraju su urodili plodom. Frano Supilo i krug njegovih suradnika odlučujuće su utjecali na stavove javnog mnijenja u Dubrovniku i okruženju, poslije čega u konačnici, nakon nekoliko ciklusa izbora na kraju pada talijanaško-srpska koalicija koja je bila glavno uporište bečkog dvora za vođenje anti-hrvatske politike u dubrovačkoj općini.

Već s 25 godina izabran je u vodstvo Stranke prava (1895.), ali se poslije raskola sukobljava s Josipom Frankom i njegovom vizijom pravaštva, te nastoji kao povjerenik dalmatinskih pravaša promicati svoje domovinaške ideje (od 1900. djeluje u Rijeci), pa i preko Novog lista (kasnije Riječki novi list), shvaćajući koliko je važno politički se angažirati u riječkom području koje je bilo naročito izvrgnuto odnarođivanju i pogubnim utjecajima kako Austrije tako i Italije.

Mada je čvrsto stajao na temeljima hrvatskog državnog prava i tu koncepciju zagovarao dosljedno, nije bio isključiv i težio je dogovorima i sporazumima za koje je vjerovao da će donijeti boljitak i Hrvatima i svim drugim narodima koji s njima žive u zajedničkoj Domovini, pa je stoga smatran i najistaknutijim predstavnikom dalmatinskog liberalnog pravaštva.

Godine 1905., sa Svetozarom Pribićevićem stvara Hrvatsko-srpsku koaliciju i biva izabran kao narodni zastupnik u Hrvatski sabor – poslije njezine pobjede na izborima (1906.). Zbog razilaženja s vodstvom kojega smatra oportunističkim stupa iz stranke 1909. godine, ne nalazeći daljnjeg motiva za politički rad u takvom okružju, ali time njegova borba za Hrvatsku ne prestaje.

U naponu snage i uvjeren kako time može na najbolji način doprinijeti boljitku svoga naroda, uključuje se u rad Jugoslavenskog odbora (koji je utemeljen 30. svibnja 1915. godine od političkih emigranata s područja Monarhije).

Mada ga mnogi naši državotvorci i danas osuđuju zbog stavova koje je imao kad je u pitanju hrvatsko nacionalno pitanje i njegova politika „novog kursa“ (budući da je smatrao kako su Hrvati, Srbi i Slovenci „troplemeni narod“, a bio je jedan od aktera potpisivanja Zadarske i Riječke rezolucije, bio je sklon traženju političkog kompromisa sa Srbima itd.), sve te pojave i procese mora se gledati u kontekstu tadašnjeg vremena i realnih odnosa snaga.

Hrvatska je kroz cijelo XIX i u prvoj polovici XX stoljeća bila izložena nesmiljenim pritiscima usmjerenim ka njezinu komadanju i brisanju hrvatskoga narodnog identiteta, pri čemu su se Srbi u Hrvatskoj uvijek vezivali za one strane sile koje su provodile ili podržavale takvu politiku – bilo da su u pitanju Austrija, Mađarska ili Italija. Ta tendencija jačala je usporedo s učvršćivanjem pozicije Kraljevine Srbije (koja je opet svoga saveznika imala u Rusiji) i hrvatski narod se na kraju (koncem XIX i početkom XX stoljeća) našao u poziciji da je s takvim srpskim političarima (koji su postupali prema nalozima iz Beograda, ne uvažavajući činjenicu da žive na prostoru Hrvatske s većinskim i suverenim hrvatskim narodom koji ima pravo odlučivati o svojoj sudbini), morao postići bilo kakav kompromis ili se odlučiti za neizvjesnu borbu u kojoj je osim snažnih vanjskih silnica bio suočen s ljutom srpskom oporbom.

Tako težak položaj Hrvatske koji se činio bezizlaznim, doveo je do toga da su mnogi u Hrvatskoj bili skloni tražiti spas od germanizacije i mađarizacije u „ujedinjenju“ s „istokrvnom slavenskom braćom“ Srbima, ne sanjajući što ih tamo čeka.

Supilo nije bio nikakav „jugoslavenski unitarist mekše orijentacije“ kako ga neki danas žele prikazati ne uzimajući u obzir okolnosti koje su mnoge naše domoljube i intelektualce dovodile u stanja različitih kušnji, nedoumica, pa i pogrješnih procjena.

Zar ne bismo sa sličnom „argumentacijom“ mogli odbaciti Oca Domovine dr Antu Starčevića (koji je po jednima bio „slabić i mekušac“ jer se protivio svakom nasilju i revolucionarnim metodama borbe a po drugima „ekstremni nacionalist“ – zato što ga nikad nisu uspjeli ili nisu htjeli razumjeti), biskupa Josipa Jurja Strossmayera (zato što je bio je gotovo opsjednut savezom s „južnoslavenskom braćom“), Stjepana Radića (jer je pristajao na kompromise kad više nije vidio izlaza za narod) itd., itd.

Rijetko bi se u našoj povijesti našlo onoga tko po nekim mjerilima ne zaslužuje da se na njega baci „kamen“ – samo je pitanje tko na to ima pravo jer ono pripada samo bezgriješnima.

Supilo je cijeli svoj život uložio u borbu za dobrobit svoga naroda, od rane mladosti do prerane smrti, u duševnoj bolnici u Londonu, 25. rujna 1917. godine.

Bio je prvi Hrvat koji je otkrio tajni Londonski sporazum (iz 1915. godine) o komadanju Hrvatske između Srbije i Italije i protiv toga se borio svim silama.

Kao istaknuti član Jugoslavenskog odbora, Supilo je svojim autoritetom postigao to da je britanski ministar vanjskih poslova Edward Grey razmatrao mogućnost ujedinjenja hrvatskih zemalja s Bosnom i Hercegovinom i južnom Dalmacijom neovisno o Srbiji a na temelju slobodno izražene volje naroda koji žive na tim područjima, ako Srbija ne osigura federalističko uređenje i ravnopravan status sastavnicama buduće države. No, i ova, kao i mnoge druge inicijative koje su išle za demokratskim rješenjima, ostala je bez odjeka u tadašnjoj Europi kojom su upravljale velike sile vođene svojim egoističnim interesima.

Iz Jugoslavenskog odbora izašao je 1916., nakon što je došao u sukob s većinom njegovih članova. Posljednji mjeseci života Frana Supila obilježeni su grčevitim nastojanjima da spasi Hrvatsku i svoj narod od pogubnog „ujedinjenja“ sa Srbijom. On prije konačne odluke o napuštanju Jugoslavenskog odbora vodi žučne rasprave s ostalim članovima, svađa se, uvjerava, dokazuje...moli, ali uzalud. Odlazi u Beograd na susret s Nikolom Pašićem i dolazi s njime u sukob, shvaćajući što su namjere srbijanskog mešetara i prevaranta.

Ali, više se nema kud. Velike sile su već odlučile i stale iza Versajske Jugoslavije.

Na kraju, u očaju i svjestan zamke koju je velikosrpska klika uz pomoć moćnih saveznika postavila Hrvatima, čini posljednje što može: svojim prijateljima u Europi šalje pisma s molbom da pomognu Hrvatskoj...

Očajan i sam, duševno rastrojen, umire 25. rujna 1917. godine u bolnici Londonu...

Klanjajući se sjeni Frana Supila, klanjamo se i sjenama svih idealista i domoljuba kojima je na srcu bila HRVATSKA...

Oni su naši...sa svim svojim snovima, idealima i zabludama...

I njih se nećemo i ne smijemo odricati, jer bismo se time odrekli sebe i svoje povijesti.

  SLAVA IM!     Zlatko Pinter