Vijesti Najčitanije
Ovo su dječaci koji su 1991. napustili školske klupe i branili Grad
Iako su ta teška i olovna vremena prošla, svake godine uoči blagdana Svetog Nikole maloljetni dubrovački branitelji ponovno sjedaju za stol i dogovaraju se tko će na koji položaj. Jedina razlika između onih dogovora 1991. godine i ove 2014. godine i ostalih godina nakon Domovinskog rata je što na položaje ne idu s puškama u ruci već sa svijećama i cvijećem kako bi odali počast svojim suborcima koji su svoje živote darovali za slobodu Grada slobode.
Mladići, bolje reći mulci od 15, 16 i 17 godina, uzeli su puške i krenuli u obranu jedinog im doma. Dječaci su postali muškarci u trenu, a danas 23. godine nakon Domovinskog rata još uvijek vode bitku, ovaj put bez puške.
Naime njima, djeci koja su sudjelovala u ratu, nisu priznata nikakva braniteljska prava, a zašto? Zato jer su bili maloljetni. Još jedan apsurd Lijepe naše.
Blagdan Svetog Nikole, 6. prosinca 1991. godine ostat će zauvijek zapisan u povijesti Dubrovnika kao jedan od najtežih i najgorih. Tog petka pripadnici srpsko-crnogorskih postrojbi tzv. JNA, pojačani četničkim dobrovoljcima i potpomognuti ratnim zrakoplovstvom i brodovima ratne mornarice smještenim u Boki Kotorskoj napali su Dubrovnik svim raspoloživim sredstvima.
Tog crnog petka na prvoj crti obrane Grada sudjelovali su i maloljetni dubrovački branitelji. Blaženko Obuljen – Buba, Dino Čanić, Robert Anđušić, Damir Knego, Edo Macanović, Rikard Milun, Mihajlo Vuković, Pero Kristić, Željko Kukavičić i Vlaho Veramenta.
Prvi poginuli maloljetni branitelj i heroj obrane Dubrovnika, Josip Zvono, poginuo je 26 dana prije šesnaestog rođendana, na prvoj crti, među svojom braćom po oružju. Maloljetni branitelj Vlaho Veramenta zarobljen je i odveden u koncentracijski logor Morinj u Crnoj Gori. Najmlađi dubrovački branitelj Robert Anđušić imao je 15 godina, a njegovi maloljetni suborci su bili jedva koji mjesec ili godinu stariji. Većina maloljetnih branitelja su trajno obilježeni onim što su vidjeli i doživjeli na prvim crtama gdje su se časno borili braneći svoj Dubrovnik . PTSP je danas dio njihove svakodnevice, jer teško je bilo svakodnevno gledati smrti u oči i prkosno joj se smijati.
dubrovniknet team/Tvrđava Imperijal Obrana Branitelja
Mladići, bolje reći mulci od 15, 16 i 17 godina, uzeli su puške i krenuli u obranu jedinog im doma. Dječaci su postali muškarci u trenu, a danas 23. godine nakon Domovinskog rata još uvijek vode bitku, ovaj put bez puške.
Naime njima, djeci koja su sudjelovala u ratu, nisu priznata nikakva braniteljska prava, a zašto? Zato jer su bili maloljetni. Još jedan apsurd Lijepe naše.
Blagdan Svetog Nikole, 6. prosinca 1991. godine ostat će zauvijek zapisan u povijesti Dubrovnika kao jedan od najtežih i najgorih. Tog petka pripadnici srpsko-crnogorskih postrojbi tzv. JNA, pojačani četničkim dobrovoljcima i potpomognuti ratnim zrakoplovstvom i brodovima ratne mornarice smještenim u Boki Kotorskoj napali su Dubrovnik svim raspoloživim sredstvima.
Tog crnog petka na prvoj crti obrane Grada sudjelovali su i maloljetni dubrovački branitelji. Blaženko Obuljen – Buba, Dino Čanić, Robert Anđušić, Damir Knego, Edo Macanović, Rikard Milun, Mihajlo Vuković, Pero Kristić, Željko Kukavičić i Vlaho Veramenta.
Prvi poginuli maloljetni branitelj i heroj obrane Dubrovnika, Josip Zvono, poginuo je 26 dana prije šesnaestog rođendana, na prvoj crti, među svojom braćom po oružju. Maloljetni branitelj Vlaho Veramenta zarobljen je i odveden u koncentracijski logor Morinj u Crnoj Gori. Najmlađi dubrovački branitelj Robert Anđušić imao je 15 godina, a njegovi maloljetni suborci su bili jedva koji mjesec ili godinu stariji. Većina maloljetnih branitelja su trajno obilježeni onim što su vidjeli i doživjeli na prvim crtama gdje su se časno borili braneći svoj Dubrovnik . PTSP je danas dio njihove svakodnevice, jer teško je bilo svakodnevno gledati smrti u oči i prkosno joj se smijati.
dubrovniknet team/Tvrđava Imperijal Obrana Branitelja
