EU se sprema za rat, po prvi put imenovat će ključnog čovjeka za obranu, zna se tko bi razbjesnio Ruse!
Neusklađenost prometnica izazvalo je probleme u prebacivanju snaga NATO, pa se zaključilo da nam treba vojni Schengen
“Mir na svijetu” (World Peace) znameniti je odgovor Sandre Bullock u kultnom filmu “Miss Congeniality” (hrvatski je prijevod “Cura na zadatku”). Mir je bio spiritus movens osnivača naše današnje Unije nakon što su sukobi, u kojima su glavnu riječ kao protivnici vodili Francuska i Njemačka, ne samo u 20. stoljeću, opustošili kontinent. Mir je do pada Berlinskog zida bio građen po modelu “si vis pacem, para bellum”, ako želiš mir, pripremaj se za rat jer se nad Zapadnu Europu nadvijala prijetnja Sovjetskog Saveza.
A onda je došao silno željeni kraj povijesti, Europska zajednica postaje Unija, obrana je sekundarna tema, istinski se vjeruje da je nastupilo razdoblje mira u kojem geoekonomija zamjenjuje geopolitiku.
A onda je Rusija 2014. godine anektirala Krim i pokrenula pobunu u dvije ukrajinske oblasti, Doneckoj i Luhanskoj. Rat vodi nuklearna velesila na istočnoj granici Unije, s napadnutom zemljom graniče Poljska, Slovačka, Mađarska i Rumunjska. Barack Obama, tadašnji američki predsjednik, poručuje EU da se zbroji i prekine se ponašati poput švercera ne ulažući dovoljno u vlastitu obranu oslanjajući se na SAD.
Tako je krenula priča o izdvajanju 2% BDP-a za obranu od čega najmanje 20% mora ići na obnovu naoružanja. Mnogi su u EU teška srca prihvatili zahtjev svjesni da biračko tijelo neće gledati pozitivno na porast obrambenih troškova pa je povećanje išlo sporo da sporije ne može dok su Finska, Švedska, tada nečlanice NATO, shvatile ozbiljnost povijesnog trenutka. Valja reći da je EU pokazao da razumije prijetnju pa je u prosincu 2017. godine uspravljen PESCO, Trajna strukturirana suradnja koja je trebala potaknuti suradnju na pitanju obrane na novu razinu. Ali ta suradnja nije polučila gotovo išta vrijedno spomena.
Prijepori su počeli odmah
A onda je Rusija 24. veljače 2022. godine pokrenula invaziju na Ukrajinu. Nastupa promjena paradigme u promišljanju EU pri čemu i zemlje geografski najdalje od bojišta, Španjolska i Portugal, shvaćaju dubinu ugroze. Dvije su godine ruske agresije pokazale da zajednički obrambeni pristup silno nedostaje našoj Uniji, prije svega objedinjavanje nabave koje bi dovelo do optimizacije korištenja obrambenih sredstava. I onda, kako to već u EU biva, počinju prijepori. Francuska, koja se vidi najmoćnijom vojnom silom, traži da se kupuje isključivo europsko oružje, Njemačka i zemlje istoka smatraju da treba kupiti sve što vrijedi od demokratskih saveznika pa će se Poljska opskrbljivati i u Republici Koreji (južnoj). Istodobno će Rusija, protivno sankcijama UN-a, kupovati oružje od Demokratske Narodne Republike Koreje, sjeverne.
Unija postaje svjesnom slabosti, ovisnosti o američkoj zaštiti i potrebi da obrambeno, na svim razinama, dakle kinetičkoj, nuklearnoj, hibridnoj, kibernetičkoj, svemirskoj, ojača. Ako isključimo Pariz, velika se većina članica slaže da NATO treba ostati gravitacijska točka europske obrane, ali, kako je to rekao njemački kancelar Olaf Scholz, uz sve snažniji europski stup našeg obrambenog Saveza. I dalje, kao daleki plan, čije je ostvarivanje počelo formiranjem PESCO-a, ostaje ideja Vojske EU, ali komplementarne NATO.
Obrambeni resor će sigurno zaživjeti ako Ursula von der Leyen ostane na položaju, vjerojatno i ako bude netko drugi, čime smo riješili formu, što je bilo lagano. Sadržaj je ozbiljna prepreka, članice su posesivne kad je riječ o obrambenim politikama, nisu sklone odreći se tog dijela suverenosti. S druge su strane svjesne koliko je problema izbilo na vidjelo, primjerice neusklađenost prometnica s potrebama prebacivanja snaga NATO u sklopu operacije Ojačane prednje prisutnosti u baltičkim zemljama: zaključak je bio jasan, treba nam vojni Schengen, a to je proces koji treba vodstvo iz jedne točke. Tako i zajednička nabava opreme, dodatna standardizacija, usklađivanje planova i, konačno, određeni proračun, a Višegodišnji financijski okvir ne predviđa troškove takvom resoru.
Desnica bi mogla podržati obrambeni resor
U jednom se trenutku glavnim kandidatom za taj položaj činio poljski ministar vanjskih poslova Radosław Sikorski, ali unutarnja poljska situacija, jačanje odnosa s Njemačkom i Francuskom te mogućom novom američkom administracijom izazovi su iz kojih se taj iskusni diplomat ne bi lako i rado isključio. Možda je vjerojatnije očekivati da položaj dobije osoba iz baltičkih zemalja što bi bila odlučna poruka Moskvi kao i da dođe netko iz Finske.
Dobra je vijest da desne stranke iz grupacije Europski konzervativci i reformisti (ECR) - skupina koju su osnovali britanski konzervativci kad su napustili Europsku pučku stranku i bili snažni protivnici bilo kakve obrambene dimenzije EU - podržavaju europsku obranu. Ona druga, Identitet i Demokracija, baš i ne, proruski ih sentiment u tome koči. Ben Hall u The Financial Timesu u srijedu objavljuje da i dalje traje proces u kojem se pokušava objediniti što više stranaka iz te dvije skupine.
Osobito je interesantno da poljska stranka Pravo i pravda, sada u opoziciji, koja je mađarskoj vladi silno zamjerala proruski stav, sada smatra da bi bilo dobro privući Fidesz koji vodi Viktor Orbán u redove ECR-a. U tom će slučaju biti interesantno gledati kako će mađarski premijer, koji javnost plaši ratom, objasniti pristanak da Unija učini kvantni skok iz mirovne u obrambenu organizaciju.
