13. studenog 1991.: Posljednji pokušaj deblokade Vukovara – hrvatske snage krenule iz Nuštra prema Marincima

Dana 13. studenoga 1991. hrvatske snage nastavile su posljednji organizirani pokušaj deblokade Vukovara. Napad je bio pokrenut u večernjim satima prethodnoga dana, a glavni pravac vodio je iz Nuštra prema Marincima, odakle se, u slučaju uspjeha, trebalo nastaviti preko Bogdanovaca prema opkoljenom Vukovaru.

Plan za novu operaciju izrađen je 11. studenoga, neposredno nakon pada Bogdanovaca. Prema prikazu koji donosi Hrvatski radio Vukovar, a temelji se i na znanstvenom radu povjesničara Davora Marijana Bitka za Vukovar 1991., namjera je bila probiti neprijateljsku obranu na crti Cerić – Henrikovci – Marinci, otvoriti koridor prema Vukovaru i Borovu Naselju, omogućiti dopremu streljiva, hrane i sanitetskog materijala te izvlačenje ranjenika i bolesnika.

Operacijom je rukovodila Operativna grupa Vukovar, Vinkovci i Županja, kojom je zapovijedao Mile Dedaković. Za napad su bile određene postrojbe 3. „A“ brigade ZNG-a, tenkovska satnija 109. brigade Hrvatske vojske te pričuvne snage 132. brigade. Prema planu je, nakon eventualnog proboja, u grad trebala biti uvedena i 105. brigada HV-a radi pojačanja obrane.

Napad na utvrđene položaje JNA započeo je u večernjim satima 12. studenoga. Hrvatske snage uspjele su se pomaknuti iz Nuštra prema Marincima, ali prodor nije nastavljen željenim tempom. Prema rekonstrukciji Davora Marijana, dio predviđenih snaga nije se pojavio na položajima, dio ljudstva udaljio se s bojišta, a raspoloživih pješačkih snaga nije bilo dovoljno za ozbiljan proboj kroz snažno utvrđenu neprijateljsku crtu.

U nastavku operacije, 13. studenoga, u napadu su sudjelovali i dijelovi 3. gardijske brigade „Kune“. Hrvatski vojnik navodi da je 1. bojna brigade napadala pravcem Nuštar – Marinci, dok su dijelovi 3. bojne djelovali prema Ceriću i Henrikovcima. Operacija je trajala od 13. do 15. studenoga.

Na hrvatske položaje djelovale su snažne neprijateljske oklopno-mehanizirane snage, topništvo i zrakoplovstvo. Hrvatski vojnik kao glavne razloge neuspjeha navodi snažan otpor neprijateljskih oklopno-mehaniziranih snaga, nedovoljnu jačinu hrvatskog pješaštva i nemogućnost pravodobnog angažiranja pojačanja predviđenih planom Operativne grupe.

Nuštar je u toj fazi rata imao posebno značenje. Nakon pada Marinaca 1. listopada i Bogdanovaca 10. studenoga ostao je najvažnije hrvatsko uporište na pravcu prema Vukovaru. Hrvatski vojnik upravo Nuštar navodi kao polazišnu točku najvećih pokušaja proboja prema Vukovaru 13. listopada i 13. studenoga 1991. godine.

Položaj opkoljenog grada istodobno je postajao sve teži. Ministarstvo obrane Republike Hrvatske navodi da je Vukovar od početka listopada bio potpuno okružen, bez redovite opskrbe strujom, vodom, hranom i lijekovima, dok su na grad svakodnevno padale tisuće projektila. Oko 1800 hrvatskih branitelja pokušavalo je zadržati grad pred višestruko nadmoćnijim snagama JNA i srpskih paravojnih postrojbi.

Istoga 13. studenoga stanje u Vukovaru dodatno se pogoršalo. Snage JNA zauzele su VUPIK-ov silos na Priljevu i presjekle vezu između središta Vukovara i Borova Naselja, dok je pokušaj otvaranja koridora izvana ostao bez rezultata.

Za nastavak napada nije bilo dovoljno svježeg pješaštva. Prema analizi Davora Marijana, čak ni dolazak planirane 105. brigade ne bi bio dovoljan bez angažiranja još najmanje jedne brigade. Time je postalo jasno da hrvatske snage na tom prostoru više nemaju potrebnu snagu za novu veliku operaciju deblokade.

Posljednji pokušaj proboja prema Vukovaru tako nije uspio. Hrvatske postrojbe nakon toga vratile su se učvršćivanju obrane Nuštra, Jarmine i prilaza Vinkovcima, dok je opkoljeni Vukovar nastavio pružati otpor još nekoliko dana. Organizirana obrana grada slomljena je 18. studenoga 1991.

Pokušaj od 12. do 15. studenoga ostao je posljednja ozbiljna operacija hrvatskih snaga kojom se izvana pokušalo otvoriti kopneni put prema Vukovaru prije njegova pada.