NATO je ukrajinskoj vojsci poslao razorno i skupo oružje koje nema konkurenciju u svijetu, evo zašto bi baš ono moglo ‘pokositi‘ Ruse
Pošiljka protutenkovskog oružja iz NATO zemalja stigla je u Harkiv. NLAW bacači granata i instruktori prvi su na raspolaganju bojni Azov, čiji će se vojnici obučiti za korištenje novog oružja javlja Nexta.
Evo što o tom naoružanju piše Hrvatski vojnik:
Švedski NLAW vrlo je zanimljiva konfiguracija koja kombinira jednostavnost lakog protuoklopnog oružja s prednostima teških protuoklopnih vođenih raketnih sustava.
Nedugo nakon ujedinjenja Njemačke 1990. godine, Švedskoj je ponuđena kupnja viška opreme nekadašnje DDR-ove Nacionalne narodne armije. Za provjeru vlastitih balističkih i manevarskih sposobnosti, Šveđani su kupili tenkove T-72M1, višenamjenska lakooklopljena vozila MT-LB i borbena vozila pješaštva BMP-1. Dugotrajna ispitivanja pokazala su da je Zapad jako podcijenio potencijal sovjetskih vozila. Prvo, imaju velike sposobnosti preživljavanja na NBK bojištu. Drugo, iako im je taktička mobilnost bila lošija od one modernijih zapadnih vozila, njihove operativne i strateške sposobnosti manevriranja na teškim terenima doista su impresivne.
Pokazalo se da je švedski krajolik, koji se smatrao neprikladnim za operacije oklopnih divizija, zapravo savršen za sovjetske tenkove, višenamjenska lakooklopljena vozila i borbena vozila pješaštva. Oklop tenka T-72M1 bio je znatno bolji od očekivanog: primjerice, prednji čelični oklop koji ih je štitio od bojnih glava bio je deblji od 500 mm, opet više nego što se pretpostavljalo. Prve spoznaje o prvoj generaciji sovjetskog eksplozivno-reaktivnog oklopa (ERO) 4s22 Kontakt-1 Šveđani su stekli još osamdesetih godina. Nadalje, na testiranju za odabir novog glavnog borbenog tenka za švedske oružane snage 1992. i 1993. bio je i ruski T-80U s dodatnim reaktivnim oklopom 4s22 Kontakt-5.
Sve to omogućilo je Šveđanima da donesu jasne zaključke o sovjetsko-ruskom dodatnom oklopu. Dakle, proboj kroz prednju ploču kupole i tijelo pomoću protuoklopnih vođenih raketnih sustava (POVRS) ili pješačkog protuoklopnog oružja (ručni bacači, ručni raketni bacači) bio je vrlo upitan, a još veći problem mogla su biti oklopna vozila nove generacije. Gađanje isključivo bočnih strana oklopnih vozila teško je ako djeluju u dobroj koordinaciji s mehaniziranim pješaštvom. Ipak, preostalo je jednostavno rješenje – napad odozgor, koje je u praksi već primjenjivao švedski POVRS RBS 56 BILL kao i američki TOW 2B.
Novo oružje osmišljeno je za britanski program odabira lakog protuoklopnog oružja nove generacije (NLAW – Next generation Light Anti-armour Weapon) raspisan početkom 2000-ih. Prethodno britansko sredstvo LAW 80 proizvodilo se do 1993. Novije inačice njegove bojne glave uspjele su prodrijeti kroz 700 mm valjanog homogenog čelika RHA (Rolled Homogeneous Armour). Teoretski domet LAW-a 80 je 500 m po nepokretnim ciljevima, a stvarni zapravo nije prelazio 300 m ili 150 m na vozila u pokretu. Bilo je to preslabo za moderne tenkove, stoga su britanski zahtjevi uključivali povećanje udaljenosti, ali i mogućnost udara vozila gdje je njihov oklop bio najtanji – odozgor.
Zahtjev za manjim dimenzijama i masom isključivao je konvencionalne POVRS-ove. U završnu selekciju dospjela su dva sustava. Prvi je bio Kestrel, inačica američkog FGM-172 Predatora, koju su ponudili Lockheed Martin, MBDA i Insys, a drugi MBT-LAW (Main Battle Tank – Light Anti-armour Weapon) koji je razvila švedska tvrtka Bofors (sada Saab Bofors Dynamics). Na kraju su pobijedili Šveđani, no njihovo rješenje zahtijevalo je nekoliko izmjena. U odabiru je svakako pomoglo i to što je Bofors zajamčio da će u proces proizvodnje biti uključeno više od 20 britanskih tvrtki i program je postao švedsko-britanski. Velika Britanija trebala je za svoje oružane snage 20 000 sustava, a proizvodnja je započela 2009. godine. Konačno sklapanje oružja obavila je britanska podružnica francuskog Thalesa, glavni partner Saaba u projektu.
Jedan NLAW je 2008. godine Britance koštao 20 000 funti. Cijena je i danas slična, ali ne uključuje cijeli sustav, tj. simulatore, pričuvne dijelove, troškove obuke instruktora i vojnika, i mnoge druge komponente. Oružje je steklo određeni uspjeh i izvan Velike Britanije jer su ga odabrale oružane snage Finske, Indonezije, Luksemburga, Malezije, Saudijske Arabije, Švicarske, i naravno – Švedske. Ondje je isti sustav označen kao RB (Robotsystem) 57.
Kalibar lansera NLAW je 115/150 mm, a izrađen je od kompozitnog materijala. Opremljen je optičkim ciljnikom, sustavima za lansiranje, upravljanje i opaljenje, ručkom i remenom za nošenje, baterijom i zaštitnim kapama. Montažna šina pričvršćena na lanser služi postavljanju bilo kojeg noćnog ciljnika.
Ukupna masa NLAW-a je 12,5 kg, od čega na raketu otpada 6,5 kg, dugačak je 1016 mm i ima promjer od 150 mm (zapravo i veći zbog prednjeg zaštitnika). Lansiranje se aktivira pomoću barutnog punjenja s protutežom izbačenom sa stražnje strane, što omogućuje uporabu NLAW-a u zatvorenim prostorima. Taj način djelovanja na svojim oružjima i streljivu Saab označava s CS (Confined Space). Brzina izlaska rakete iz cijevi je 40 m/s, a nakon što pređe nekoliko metara, njezin raketni motor počinje povećavati brzinu leta do maksimalnih 275 m/s.
Stvarni domet pri gađanju na pokretne ciljeve je od 20 do 400 m, a na nepokretne do 800 m. Ako raketa putuje dulje od 5,6 sekundi ili prelazi udaljenost veću od 1000 m, aktivira se mehanizam samouništenja. Raketa nije samonavođena, ali je crta djelovanja određena očekivanim putem kretanja cilja i vremenskim uvjetima. Dakle, NLAW je prvi sustav koji koristi predviđenu crtu ciljanja PLOS (Predicted Line of Sight). U tom načinu rada operater cijelo vrijeme održava cilj u sredini oznake končanice jednostavnog optičkog ciljnika, držeći gumb pritisnutim i tako “prisiljava” projektil da izračuna kako će djelovati. Postupak praćenja cilja i izračun putanje leta mora trajati najmanje tri sekunde i nije potrebno da operater odredi daljinu ili brzinu cilja. Nakon lansiranja projektil do cilja leti samostalno (ispali-i-zaboravi). Putanja projektila uvijek se podudara s ciljem bez obzira na udaljenost. Postoji, naravno, opasnost da operater napravi pogrešku, ali on može prekinuti i započeti borbeni niz neograničen broj puta.
Mehanizam za navođenje potpuno je pasivan (stoga ga senzori ne mogu otkriti) i jeftin. Postoje dva načina napada – napad odozgor prelijetanjem OTA (Overfly Top Attack) i izravni napad DA (Direct Attack). U prvom slučaju, projektil leti oko jedan metar iznad crte ciljanja, a mjerenje udaljenosti do cilja nije previše bitno jer će projektil nadletjeti cilj prije razornog napada na krov, održavajući fiksnu visinu leta. U slučaju da odabere DA, operater mora uzeti u obzir odgovarajuću udaljenost do cilja i odrediti je na ciljničkoj spravi. OTA način rada rabi upaljač s dvama senzorima: jedan senzor je magnetometar, a drugi LIDAR (Light Imaging, Detection, And Ranging) koji se koristi za potvrđivanje obrisa i oblika cilja.
U načinu rada DA koristi se jednostavni udarni upaljač jer DA zapravo nije namijenjen za borbu protiv oklopnih vozila, nego protiv neoklopljenih ciljeva poput kamiona, autobusa, helikoptera i lakooklopljenih ciljeva kao što su borbeni prevožnjaci. Kad se ispali izravno kroz prozor ili u zgradu, fragmenti će prouzročiti značajnu štetu. U tom načinu senzori se isključuju i bojna se glava detonira nakon udara, s kratkom odgodom.
U izravnom je napadu vrijeme potrebno za pripremu za djelovanje oko pet sekundi. Redoslijed aktivnosti tijekom borbe protiv oklopnog cilja je sljedeći: nakon što operater zauzme položaj za gađanje, on može produžiti teleskopski oslonac postavljen ispod prednjeg dijela lansera tako da ga nasloni na zemlju ili vlastito tijelo. Položaj u borbi uključuje korištenje jednostavnog optičkog ciljnika koji se nalazi s lijeve strane u preklopljenom položaju što znači da se s oružjem mora djelovati s desnog ramena. Oružjem se upravlja (osim za podešavanje razine temperature okoline) desnom rukom, koja se stavlja na uređaj za opaljivanje na desnoj strani lansera, odmah iza njegove transportne zaštite.
Gornji dio uređaja, na tijelu lansera, ima sigurnosni mehanizam za palac čija se poluga treba pomicati prema dolje. Zatim je potrebno upotrijebiti palac i pomaknuti kliznu sigurnosnu polugu koja pokriva okidač ulijevo. Ta radnja omogućuje da polugu postavite u jedan od dvaju položaja pomoću kažiprsta. Prva pozicija aktivira NLAW sustav napajanja; drugi položaj pokreće PLOS mjerni slijed. Nakon tri sekunde održavanja oznake za ciljanje (končanice) na središtu tenka, potrebno je palcem pritisnuti okidač koji će pokrenuti projektil. Uređajem se može upravljati dodirom, čak i s debelim zimskim rukavicama. Nakon ispaljivanja projektila, bacač se odbacuje. Ako se odabere način izravnog napada (DA), prije stavljanja ruke na uređaj potrebno je prebaciti polugu načina rada pokrivenu štitnikom koja se nalazi iznad uređaja za opaljivanje.
Visokoeksplozivna bojna glava postavljena je pod pravim kutom prema dolje na uzdužnu os projektila. Ne dolazi s pretkursorom (značajka tandem-bojnih glava), a relativno dug životni vijek projektila od 20 godina sugerira da ne sadrži moderne eksplozive na temelju kemijskog spoja CL-20, jer bi u tom slučaju životni vijek bio deset godina. Glava je sposobna probiti 700 mm RHA. To je prilično impresivna vrijednost, ali može biti premala da bi se nosila s modernim ERO oklopima s dvostrukom zaštitom. Saab ipak naglašava da njegovo rješenje može prodrijeti kroz reaktivne oklope i jamči poboljšani učinak iza dodatne zaštite. Oružje je potpuno kompatibilno s naočalama za noćno promatranje, a može se gađati i bilo kojim drugim uređajem za noćno djelovanje.
Hvaleći svoj proizvod, Saab navodi da s NLAW-om više ne treba imati protuoklopne vodove raspoređene na čitavom bojištu za napad na tenkove. Vojnike se za korištenje NLAW-a može obučiti za sat vremena i rasporediti ih po cijeloj bojišnici da čekaju tenkove i druga oklopna vozila. Jedan vojnik s NLAW-om može se sakriti iza bilo koje stijene ili grma, a pametnim rasporedom operatera lako se može prisiliti tenkove da promijene smjer napada i usmjeriti ih u pripremljene zasjede.
U ovom trenutku NLAW nema izravnih konkurenata jer američki FGM-172 Predator koji ima vrlo slične značajke i dizajn nije u serijskoj proizvodnji, a kraćeg je dometa (200/600 m) i radnog vijeka (deset godina). Njemačko-izraelsko-singapurski jednokratni bacač granata Matador (RGW90) nema sposobnost napada odozgor.
Što se tiče ostalih, tj. konvencionalnih bacača granata za jednokratnu uporabu, njihov domet i stvarna djelotvornost bojne glave znatno su manji. Zapravo su ograničeni na to da tek oštećuju modernije ili modernizirane tenkove na bočnim stranama i stražnjim dijelovima s udaljenosti od oko 100-150 m.
Različite modernizacije vozila s reaktivnim oklopima, npr. TUSK, CLARA, CERAWA-1 ili DUPLET. smanjuju učinkovitost klasičnih jednokratnih sustava gotovo do nule. U slučaju moderniziranih tenkova proizvedenih u vrijeme SSSR-a, problem može biti isti: tenkovi kao što je T-72B3M (v. tekst T-72 zauvijek, HV 598) imaju serijske ERO-e na kupolama i bočnim stranama tijela, što isključuje bilo kakve učinkovite napade standardnih jednokratnih bacača granata, dok za NLAW to uopće nije problem. Jedini mogući izazivač za švedsko rješenje može biti potpuno drukčiji, hibridni Panzerfaust-3IT600 s Dynarange ciljnikom (v. tekst Šakom na tenk, HV 591). Što se tiče performansi, NLAW se čak može usporediti s ultralakim “višekratnim“ POVRS-ima kratkog dometa poput Javelina ili Spikea, ali oni su mnogo skuplji. Cijena jednog Spike MR-a (bez lansera) je oko šest puta veća od cijene jednog NLAW-a za jednokratnu uporabu.
NLAW je vrlo zanimljiva konfiguracija oružja koja kombinira jednostavnost lakog protuoklopnog oružja s prednostima teških protuoklopnih vođenih raketnih sustava. Trenutačno je to najnapredniji jednokratni protutenkovski raketni bacač dostupan na tržištu. Njegov učinkovit domet od 400 m za pokretne mete i 800 m za stacionarne ciljeve može se smatrati stvarno dobrim za oružje te klase. Glavna je prednost mogućnost napada odozgor, koja NLAW čini jednim od rijetkih raketnih bacača sposobnih boriti se protiv jedva vidljivih tenkova i drugih oklopnih vozila skrivenih iza prirodnih prepreka ili terenskih utvrda.
Što je još važnije, može se učinkovito boriti protiv tenkova koji idu ravno (frontalno) prema operateru, gađati po mjestima zaštićenim najjačim oklopom (prednja strana kupole i tijela) te napadati na krov kupole ili motornog prostora. S obzirom na navedeno, jedina potpuno pouzdana mjera protiv NLAW-ova projektila jest sustav teške aktivne zaštite (hard-kill active protection system). PLOS navođenje podložno je pogreškama operatera, ali u zamjenu nudi potpuno pasivni mehanizam za navođenje što NLAW čini potpuno otpornim na lake sustave aktivne zaštite (soft-kill APS).
Također, za razumnu cijenu oružja dobiva se velika vjerojatnost pogotka pokretnog cilja prvim hitcem (SSKP- Single Shot Kill Probability). U obzir svakako treba uzeti i činjenicu da NLAW koristi modernu tehnologiju ne samo da bi postigao najveći mogući učinak na ciljeve, već i za prevladavanje tradicionalnih poteškoća s kojima se vojnici suočavaju, tj. kompliciranih paljbenih rutina, uključujući daljinu gađanja, smjer vjetra i brzinu cilja.
