44 DJECE U OPKOLJENOJ VUKOVARSKOJ BOLNICI: apeli za evakuaciju, posljednji dani obrane i sudbine najmlađih
Bolnički zapisi za 14. studenoga 1991. bilježe zahtjev za hitnu evakuaciju 44 djece iz skloništa vukovarske bolnice. Među njima su bili nedonoščad i djeca različite dobi. Sačuvani dokumenti i kasnija svjedočanstva potvrđuju okolnosti u kojima su živjela, ali ne utvrđuju pojedinačnu sudbinu svakoga djeteta s popisa
Četrnaestoga studenoga 1991., u posljednjem tjednu obrane Vukovara, u skloništu vukovarske bolnice nalazilo se 44 djece za koju se tražila hitna evakuacija i spas. Bolnica je bila pod granatiranjem, u nju su i dalje stizali ranjenici, a osnovni uvjeti za liječenje i život bili su sve teži.
Bolnička kronologija za taj dan bilježi najmanje osam primljenih ranjenika. Prema drugim izvješćima, već tijekom prijepodneva primljeno ih je dvanaest. Isti zapis potvrđuje da je dr. Vesna Bosanac upućivala apele u svijet te da se uz 44 djece iz bolničkog skloništa tražila evakuacija i za bolesnu, neuhranjenu i preplašenu djecu smještenu u gradskim skloništima i podrumima.
ŠTO BILJEŽI POPIS 44 DJECE
Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskoga rata u publikaciji „I bolnica je bila meta” objavio je popis 44 djece za koju je zatražena hitna evakuacija. Popis je prim. dr. Ivan Fattorini, ravnatelj zagrebačkog Zavoda za zaštitu majki i djece, uputio Ministarstvu vanjskih poslova Francuske.
Djeca su na popisu navedena inicijalima, dobi i kratkim podatkom o tome jesu li bila s majkom, bratom, sestrom ili drugim članom obitelji. Među njima su bila nedonoščad i bebe stare svega nekoliko dana, kao i školska djeca te petnaestogodišnjaci. Neka su bila bez roditelja, a neka su bila uz majke koje su ostale raditi u bolnici. Popis obuhvaća djecu različitih nacionalnosti.
Taj dokument potvrđuje zahtjev za evakuaciju i stanje djece u bolničkom skloništu. Ne predstavlja popis osoba koje su doista evakuirane niti bilježi što se poslije dogodilo svakome djetetu.
APELI DR. VESNE BOSANAC I POSLJEDNJI DANI OBRANE
Dr. Vesna Bosanac i prije 14. studenoga upozoravala je na stanje u bolnici. HRT je objavio njezin apel od 9. studenoga, u kojemu je tražila hitnu intervenciju, deblokadu Vukovara i evakuaciju oko 450 ranjenika, među kojima su bili nedonoščad i trudnice. U apelu je navela da bolnicu pogađa topnička i zrakoplovna vatra te da zbog blokade nema vode, hrane ni lijekova.
Prema bolničkoj kronologiji, 11. studenoga pod krovom bolnice bilo je 680 ljudi, od toga 480 ranjenika i bolesnika. Dan poslije u bolnicu je primljeno još devet ranjenika. Trinaestoga studenoga na krov i zidove palo je više od 60 projektila. Kuhinja je bila urušena, vode nije bilo, a hrane i lijekova ponestajalo je.
I 14. studenoga ranjenici su pristizali, a granatiranje je otežavalo i opskrbu vodom. Bolnički zapis navodi da je jedan djelatnik odbio otići do bunara zbog prejake topničke vatre, pa je vodu osobno donijela dr. Bosanac.
Sutradan su granate padale i na bolnicu, a projektili su pogodili krov bolničkog skloništa. Šesnaestoga studenoga, nakon početka posljednje ofenzive, u bolnicu su počeli dolaziti civili iz okolnih podruma i skloništa. Bolnica je za mnoge bila posljednje mjesto u kojemu su se nadali pronaći zaštitu.
OD ZAHTJEVA DO DOGOVORA O EVAKUACIJI
Osamnaestoga studenoga 1991. predstavnici hrvatske Vlade i JNA postigli su sporazum o neutralizaciji bolnice i evakuaciji ranjenika i bolesnika koji su mogli putovati. Sporazumom je predviđena zaštita Međunarodnog odbora Crvenoga križa i nadzor Promatračke misije Europske zajednice.
Sažetak presude Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju navodi da se sporazum odnosio na bolesnike i ranjenike sposobne za putovanje, ali ne i na bolničko osoblje, njihove obitelji ili osobe koje nisu bile pacijenti. Zbog toga se popis djece za koju je tražena evakuacija ne može automatski poistovjetiti s popisom pacijenata obuhvaćenih sporazumom.
Dva dana poslije JNA je u bolnici razdvajala muškarce od žena, djece i starijih osoba. Međunarodnim promatračima i predstavnicima Crvenoga križa spriječen je pristup bolnici dok su ljudi izvođeni i ukrcavani u autobuse. Kada su im napokon dopustili ulazak, u bolnici su zatekli uglavnom žene i djecu. Sudski zapis navodi da su žene i djeca ukrcani u odvojene autobuse, predviđene za prijevoz prema Srbiji ili Hrvatskoj.
Sudski dokumenti ne povezuju pojedina djeca s popisa od 44 s određenim autobusom ili odredištem. Ne potvrđuju ni ishod za svako dijete.
POJEDINAČNE SUDBINE KOJE SU ZASEBNO DOKUMENTIRANE
Zasebna bolnička kronologija bilježi kako su 17. studenoga liječnici operirali šest i pol mjeseci staru djevojčicu ranjenu gelerom. Nakon pada grada prevezena je u Vojno-medicinsku akademiju u Beogradu, zatim je prognanstvo provela u Zagrebu, gdje je ponovno operirana. Prema objavljenom zapisu, danas živi u Vukovaru. Izvor taj slučaj ne povezuje izričito s popisom 44 djece.
U posebnom prikazu vukovarskih rodilja zabilježena je i sudbina prijevremeno rođenih beba Tanje i Gorane. Obje su nakon poroda ostale u inkubatoru i u bolnici dočekale okupaciju grada. Goranu je majka preuzela 19. studenoga, dok je Tanja s majkom ponovno bila tek u Zagrebu, kada su ondje stigli prognanici iz bolnice. Ni ovaj zapis ne utvrđuje njihovu vezu s popisom od 44 djece.
Kasnije svjedočanstvo Siniše Đurića opisuje život djece u bolničkom podrumu. Imao je sedam godina i tri je mjeseca proveo u bolnici sa sestrom, dok je majka radila kao medicinska sestra, a otac branio Vukovar. Prisjećao se igara i stripova, ali i ranjenika i operacija koje su se odvijale u njihovoj blizini. Njegovo svjedočanstvo potvrđuje iskustvo djeteta koje je živjelo u skloništu; samo po dobi i inicijalima ne može se utvrditi pripada li pojedinom retku popisa 44 djece.
ZAHTJEV ZA EVAKUACIJU NIJE POPIS ISHODA
Sačuvani dokumenti potvrđuju da je 14. studenoga zatražena hitna evakuacija 44 djece iz bolničkog skloništa, da su među njima bili nedonoščad i djeca različite dobi te da su se u posljednjim danima obrane uvjeti u bolnici pogoršavali. Kasniji sudski zapisi opisuju razdvajanje i prijevoz ljudi iz bolnice, a svjedočanstva preživjelih čuvaju pojedinačna sjećanja.
Popis sam po sebi ne potvrđuje tko je od 44 djece napustio bolnicu, kamo je odveden ni kakva mu je bila kasnija sudbina. Pojedinačne ishode moguće je navesti samo ondje gdje ih potvrđuje zaseban dokument ili svjedočanstvo koje se može pouzdano povezati s konkretnom osobom.
IZVORI
Izvor:PHB
