"Ne želim biti poklopac krvavom loncu" - rekao je dr. Ivan Šubašić u listopadu 1945. napuštajući Titovu vladu

U Zagrebu je prije 66 godina (22. ožujka 1955. godine) umro dr. Ivan Šubašić, prvi (i jedini) ban Banovine Hrvatske, uvjereni jugoslavenski federalist i čovjek koji je pokušao u poratnu komunističku Jugoslaviju uvesti višestranačje i demokraciju.

 Nakon što je bio svjedokom masovnih partizanskih zločina, uspostave terora u zemlji i grubog izigravanja svih dotadašnjih sporazuma i dogovora od strane Tita i njegove vrhuške, odlazeći s mjesta ministra vanjskih poslova u vladi DFJ (početkom listopada 1945.), rekao je: "Ne želim biti poklopac krvavom loncu" i tako rječito dao do znanja što misli o novom komunističkom poretku i režimu.

 Nakon što je projekt Banovine Hrvatske završio neuspješno a Drugi svjetski rat se razbuktao, Šubašić nije bio aktivan u politici sve do pred kraj svjetskog sukoba, kad 1944. godine odlazi u London i postaje članom kraljevske izbjegličke "vlade" koja je do tada imala nesumnjivo velikosrpsku orijentaciju. Vjerujući kako će uspjeti doprinijeti promjenama u smjeru demokracije i višestranačja, on postaje medijator između Churchilla i Tita i prema naputku britanskog lidera preuzima odgovornost za vođenje ovog projekta, te s komunističkim jugoslavenskim diktatorom drži dva sastanka i sklapa sporazum o demokratskom ustroju buduće Jugoslavije i slobodnim izborima.

 U ožujku 1945. godine postaje ministar vanjskih poslova u vladi Demokratske Federativne Jugoslavije - što je bio Titov ustupak Churchillu i "znak dobre volje" kojim je ovaj kanio "dokazati" kako će on i komunistički vrh ispuniti sve preuzete obveze.

 Komunistički lider je, međutim, iza kulisa poduzeo sve kako bi izigrao i "minirao" potpisani sporazum i preuzete obveze, a Namjesničko vijeće (u kojem su bili Hrvat, Slovenac i Srbin) i koje je privremeno i formalno predstavljalo izbjegličku kraljevsku "vladu" (s kojom komunisti nisu htjeli uspostavljati izravne kontakte, budući da je njoj i kralju bio zabranjen povratak u Jugoslaviju - odlukom AVNOJ-a na II. zasjedanju u Jajcu, 29. studenoga 1943.) služilo mu je samo za pokriće i zavaravanje međunarodne javnosti i saveznika, dok su u suštini on i KPJ željeznom rukom, golom silom, terorom i strahovladom upravljali državom.

 Šubašić se protivio i masovnim komunističkim zločinima koji su uslijedili pred kraj i neposredno po svršetku rata, a jaz između njega i Tita još više se produbio nakon što je poslije ožujka 1945. godine (kad je postao ministar vanjskih poslova) osim višestranačja i pluralizma počeo raditi na konsolidaciji HSS-a kojeg je gledao kao moguću alternativu na izborima u odnosu na KPJ.

 Tito je odgovorio transformacijom JNOF (Jedinstvenog narodnooslobodilačkog fronta Jugoslavije) u Narodni front Jugoslavije, nakon čega se krenulo u oštru kampanju u korist ove političke organizacije za koju su komunisti tvrdili kako "okuplja sve slojeve društva" i predstavlja "temelj demokratizacije zemlje". Dakako, NFJ je kao i ranije JNOF bio samo instrument KPJ i njezine vrhuške i služio je ozakonjenju diktature a ne bilo kakvom pluralizmu i razvoju demokratskih odnosa.

 NFJ premoćno pobjeđuje na izborima (s preko 90% zastupnika u Narodnoj Skupštini DFJ), a oporbi nije osigurano niti ono malo mjesta za koja su dobili mandate. Istinske oporbe ustvari nije ni bilo. Svatko tko se tada upustio u avanturu ideološkog oponiranja režimu i KPJ, rizikovao je slobodu, pa ne rijetko i život. Tako su komunisti u samom začetku ugušili svaku klicu slobode i ljudskih prava i nakon rijeka krvi što su je prolili, nastavili po staljinističkom modelu upravljati zemljom za koju su cinično tvrdili kako je "uzor drugima" prema "stupnju prava i sloboda", te da u njoj vlada "bratstvo-jedinstvo" naroda.

 Nakon što su SAD odustale od angažmana u jugoistočnoj Europi i Jugoslaviju praktično prepustile Sovjetima, Churchill je bio primoran popustiti što je Titu došlo kao naručeno.

 Poslije serije masovnih zločina u kojima su od Triglava do Đevđelije partizani predvođeni komunističkim zločincima pobili preko pola milijuna ljudi, Tito i njegova vrhuška zaveli su diktaturu, premoćno osvojili vlast i nastavili s krvavim progonima svih neistomišljenika i nepodobnih građana (svećenstva, intelektualaca, građanskog sloja) i taj zločinački pothvat traje sve do početka 60-ih godina, kad okretanje Zapadu uvjetuje izvjesno popuštanje i djelomično otvaranje prema svijetu.

 Prema jednoj anegdoti, dr. Ivan Šubašić se jednom prigodom čak i fizički sukobio s Mošom Pijade, upravo zbog rasprave o tim masovnim zločinima koje nije mogao promatrati tako hladnokrvno kao njihovi nalogodavci i egzekutori.

 Uostalom i njegova metafora o krvavom loncu i poklopcu svjedoči o tomu kako se kao čovjek, intelektualac i humanist građanske orijentacije nije mogao složiti s takvim metodama uspostave vlasti i vladavine.

 Sve do smrti (22. travnja 1955. godine u Zagrebu) ostao je pod paskom Udbe koja ga je nadzirala i pratila sve njegove kontakte. Pokopan je na zagrebačkom Mirogoju, a ispratilo ga je preko 10.000 građana.

O banu Banovine Hrvatske, dr. Ivanu Šubašiću, TV kalendar, HTV:

 

Zlatko Pinter/PDN